Filozof Karl Jaspers pisao je o graničnim situacijama, bolesti, smrti, ukratko, nekoj točci u iskustvu nakon koje postaje moguće mišljenje. Ili iskustvo, možda druga riječ za ovu zanimljivu operaciju. Znate i sami da ste okruženi gomilama ljudi koji imaju uspomene. No, iskustvo nije uspomena (ona je dodatni teret), nego sposobnost svjesnosti o relativnosti događaja koji vas prijete zatrpati, čija je sintetička moć takvog kalibra da mijenja predznak životnim nedaćama. Iskusnom oku tragedija se ukazuje u svom komičnom naličju. Milan Kundera varirao je ovakve teme sa popriličnom vještinom, koju je čak podigao do nivoa samih naslova svojih knjiga, od kojih je ime romana 'Nepodnošljiva lakoća postojanja' paradigmatsko za ovako dvostruko/mnogostruko doživljavani život. Ako je život i muka onda se radi o takvoj specifičnoj vrsti tegobe kojoj se moguće povremeno i smijati. Da bi to čovjek mogao osvješteno raditi potrebno mu je prakticiranje određenih malih mentalnih lukavstava od kojih je jedna od poznatijih, koju je, primjerice, rado rabio ruski redatelj Tarkovski, motrenje na sebe iz perspektive vlastite smrtnosti. Ujedno i isusovačka duhovna vježba i nešto sasvim svakodnevno: eto, jedna od omiljenih poslovica Gauchoa, pomoćnika Martya Misterije bila je 'prah si bio i u prah ćeš se pretvoriti, kapljica pića između ta dva stanja neće ti škoditi'. Kineski pisac sa stalnim boravkom u Parizu, nobelovac Gao Xingjian svoj je mastepiece 'Dušna gora' napisao u ovakvoj atmosferi. Ateist i materijalist, tijekom rutinskog pregleda saznaje da boluje od raka pluća u poodmakloj fazi i Xingjian, tijekom ponovljenog pregleda, šest tjedana nakon što je saznao da je u gabuli, sjedi u čekaonici i izgovara budističku molitvu. Pogađate i sami što slijedi: na plućima više nema nikakvog traga bolesti. Iako roman nije izveden tako linearno, on zapravo u tom trenutku počinje. Ili, bolje rečeno, Gao Xingjian tada postaje ona vrsta pisca, onaj kalibar koji je potrebno biti da bi se moglo napisati knjigu poput 'Dušine gore'. Za koju je najbolje upotrijebiti tremin iz majstorske radionice Ćire Blaževića: totalni nogomet. Jer, ova knjiga je doslovno sve što literatura u svojim najboljim momentima želi biti: i potraga sadržaja za svojom formom, i forma koja stalno iznevjerava svoje osnovne postulate, i izvještaj o poslovima i danima, i dnevnik snova, i historija kineskih mitova i politika, i malo evanđelje svakodnevlja, sa obaveznim prstom uperenim u nebesa, a ponajviše pokušaj da se iz svih tih naizgled odvojenih stvari izvuče nekakva ujedinjujuća bit. I Gao Xingjian odlučuje, a to je fenomenalno što on to tada može, odšetati iz onovremene Kine (1983.) u pejzaž i mit, poduhvativši se dugog pješačenja u planine opisane kao što su naslikane na platnima kineskih pejzažista, da bi vas već na prvim stranicama ove lirske evokacije kineskog backgrounda počeli zaglušivati brzaci koji protječu kroz klisure koje oduzimaju dah. Xingjianov narator ili on sam, svejedno, neprestano priča priče o sudbinama znanima i neznanima, te se daoističke legende prepliću sa epizodama iz ovog običnije življenog života, koji u takvim kontekstima postaje mala vinjeta na velikoj mapi kineske kulture. Svjestan vlastite iskidanosti životom, njegov junak uzima te krhotine u ruke i provjerava do koje se mjere one uklapaju u prirodu čija ga velebnost usisava. Priroda je, of course, Majka. Rijetke su knjige s toliko posveta ženskim grudima, ne nužno, doduše, samo majčinskim atributima, a svi koji se sjećaju Carverove knjige poezije, pisane u sjeni smrti, 'Nova staza do vodopada', njene istovremeno napete i pomirene atmosfere, koja poručuje kako u životu postoje i bolje reakcije od nerviranja, te koji su vidjeli barem jednu sliku kineskog pejzaža, mogu si iz toga unaprijed stvoriti dio atmosfere kojom Xingjian radi. Samo pomnoženo, ustostručeno, i umjesto sa fotografskim 'sada', ukomponirano u veliki 'on the road movie' koji ne preza ni od nadublje prošlosti ne bi li što preciznije opisao trenutni dušin nemir. Stari su znali, a Gao Xingjian svojom 'Dušinom gorom' podsjeća da 'čovjek slijedi zemaljske putove, Zemlja slijedi nebeske putove, Nebo slijedi Put, dok Put, e, on ima svoje putove...'