Priča o Flannery počinje negdje oko stote stranice «Američke pastorale» Philipa Rotha. Ili čak i prije. Sjeo sam čitati spomenutu knjigu i po novostečenoj navici, s papirom i olovkom u rukama, krenuo u lov na dobru rečenicu. Neki idu na pecanje i ne mogu to nahvaliti pa sam im se odlučio pridružiti, na svoj način. Obećanja na koricama (remek-djelo) samo su me učvrstila u nakani da se iz ove pretrage teksta vratim sa bogatim ulovom koji će mi olakšati pisanje o knjizi. Pogotovo što neki moji drugari pokazuju umjereno zanimanje za dotičnoga gospodina. Istovremeno sam nedavno čitao jedan interwiev sa rock superzvijezdom Bruceom Springsteenom u kojemu ovaj nije mogao nahvaliti Rotha. Pomislio sam: to je to, eto slijedeće knjige koju ćeš čitati. Radoznalost mi je pojačavala činjenica da je knjiga izašla u ediciji «Zlatko Crnković vam predstavlja». Svojedobno je Crnković preveo «Knjige mog života» Henrya Millera, a poslije, godinama, bilo kao urednik ili prevodilac, stajao iza objavljivanja knjiga koje je Miller posebno nahvalio. Bili su tu Blaise Cendrars, Jean Giono, Alain Fournier i mnogi drugi; od famoznog, sveproždirećeg vlaka historije davno pregaženi autori koje teško da bismo upoznali da se gosp. Crnković nije zauzeo za njih. Treba li reći da su to odreda bile izvanredna djela? Pisana iz sve snage imala su u sebi nešto od one elementarnosti i neophodnosti disanja za koju je primjerice Krleža rekao da je imanentna svakom istinskom govoru. No kao toliko puta u životu, uspostavilo se da je neinteligentno praviti ražanj dok je zec još u šumi, da se tako izrazim. Dakle, eto mene, papira, olovke i knjige. Nakon sat vremena rezultat je bio, rekli bi pecaroši, živa zafrkancija: stara vojnička čizma u obliku rečenice (str.59) «Sudbina, ta najdrevnija od svih tajni civilizirana svijeta», što bi bilo podnošljivo da se desetak minuta prije za udicu nije zakvačila ofucana krpa(str. 52) «proklete prolaznosti svega zvanog vrijeme». Ostatak «pecanja» remetili su komarci tipa (str 61) «...zašto kročimo kroz život s onim općim osjećajem da nitko osim nas nema pravo?» ili (str.62) «...četrdeset peta godišnjica mature nije najbolje vrijeme da tražiš komade». Povremeno bi se pojavio i zujajući obad u vidu konstatacije tipa(str.62) «To je istina. Vrijeme nije štedjelo žene.» O rojevima riječi koje su u tonu općih mjesta raspravljali o svemu pod kapom nebeskom, od Tolstoja do toga zašto smo puni predodžbi da ne govorim. Moje pecaroško neiskustvo (tek odnedavna čitam s olovkom u ruci) samo je naglasilo osobine mutne vode nad koju sam se nagnuo nešto uloviti. Uhvatila me je panika-knjiga ima 428 strana-što ako je cijela ovakva, a mogla bi biti jer sam se zaustavio na103-ćoj, točno na mjestu gdje Roth kroz usta svog glavnog junaka konstatira: «Pa on me mrzi», pomislio je Šved.»I to zbog mog izgleda. Mrzi me zbog Dawnina izgleda. Opsjednut je našim izgledom. Zato nas mrzi, jer nismo niski i ružni poput njega!» Spakovao sam pribor (bacio papir, zaklopio knjigu, spremio olovku) i pustio glazbu. Što bi rekao Edo Popović: »Smišljam plan. Zovem doma.» I evo ideje-pisati ću o Flannery O ´Connor, iako njen neveliki opus nije dostojno predstavljen u Hrvatskoj. Prevedene su tri priče i isto toliko pisama. To je sve. Srednja generacija bi je se mogla sjetiti jer ju je u jednom davnom «Quorumu» s konca osamdesetih paušalno i više usput spomenuo Nick Cave (opet preporuka iz rock svijeta). On je u to vrijeme pisao roman «I magarica ugleda anđela» (koji je bio takav da bismo u istom tom duhu mogli reći-i čitatelj ugleda magarca) a kao jedan od uzora bila je navedena upravo rečena Flannery. Nedavno sam nabavio njene sabrane priče, nažalost nisam ih sve pročitao, ali ono što jesam plus knjiga pisama «The Habit of Being» ostavilo me je pod jakim dojmom da čitam redove osobe koja svoj izvanserijski talent jednako tako koristi.A rocku nikada kraja. O´Connorica je dolazila u kuću oca Lucinde Williams i ovu sjajnu pjevačicu i autoricu držala u krilu. No sve bi to bio samo rock´ n´roll i ništa više da ova žena ne piše fenomenalno, i to na onaj jedinstveni način da se zapravo usteže izgovoriti ono što je gotovo odmah vidljivo, nego sve riše u nagovještajima. Nagovještajima koji jedva čekaju da budu obilatije nagoviješteni na npr. Hrvatskom jeziku. Jer biti će zaboravljena, kao što bi bili i oni gore pobrojani autori, ako je se mi ne sjetimo.Živjela je na jugu Amerike, onom istom koji je uobličavao Faulkner, pisac danas poprilično otpisan ali čiji je utjecaj nemjerljiv-latinoamerička proza koja je proteklih desetljeća osvojila svijet nezamisliva je bez njega. Bila je uvjerena katolkinja na koju su presudno utjecala djela Tome Akvinskoga (kao i na Joycea npr.) Jacquesa Maritainea (pogotovo knjiga koju je moguće nabaviti i u nas:»Umjetnost i skolastika»), dopisivala se sa Thomasom Mertonom, cistercitom koji je bio pasionirani čitač knjiga i napisala je dvije zbirke pripovjedaka i dva romana. Umrla je prije tridesetidevet godina u dobi od tridesetidevet godina. Posthumno su izašla spomenuta pisma. Jednom je prilikom napisala: ako Krist nije bio Bog, tada nije bio nikakav realist, nego tek lažljivac a raspeće pravedna kazna. Misao koja je takav jedan golemi ulov da ga čovjek jedva sam uspijeva izvući na palubu svoje takozvane svijesti.