Bilo bi kontroverzno tekst o prošlogodišnjoj nobelovki, austrijskoj spisateljici Elfriede Jelinek, započeti bez spominjanja 'kontroverznosti' ili 'nekonvencionalnosti', pa je ovakav uvod više odrađivanje već poprilično čvrsto zadanog recepcijskog okvira, koji se, poput ljuske, počeo hvatati oko ove hvaljene i, eto, kontroverzne autorice. Najčešće spominjana osobenost njena teksta je namrgođenost, nabrušenost na konvencionalne obiteljske odnose, koje uspješno smješta u šire okružje potpuno odljuđenog, dehumaniziranog okoliša: njeni, da se poslužimo starim terminom znanim iz dijalektičkog materijalizma, 'otuđeni' likovi nasuprot kojima stoji, kako bi to Marx rekao, priroda kao 'anorganski produžetak ljudske vrste', a između ova dva pola relacije su u krajnjem stadiju defekta. Takav spisateljičin mizogonijski alat ponukao je mnoge njene interprete smjestiti Elfriede Jelinek u dužu tradiciju austrijskog grintanja protiv svega i svačega, a osobito onoga što bi nam po defaultu trebalo biti najdraže; Karl Kraus, Robert Musil, i možda napoznatiji, Thomas Bernhard, također su pokazivali izraženu sklonost demontaži domovinske, obiteljske i subjektivne prtljage i kojima je također defekt bio najdraži efekt. Suvremeno društvo je nevješto zamaskirani robovlasnički sustav koji pojedincu ne daje ni najmanje šanse, a konvencionalna patrijarhalna obitelj je luksuzno mučilište. Sablasnost izvedbe njenih raznorodnih tekstova (drame, romani) krije se djelomično i u činjenici da Jelinekova odbija od svojih junakinja praviti heroine; one su prikazane kako hropću pod teretom odnosa koje ni u najkoncentiranijim trenucima vlastite egzistencije ne uspijevaju ili čak ni ne pokušavaju razriješiti. No njen, uvjetno rečeno, visoki dokumentarizam, kombiniran sa snažnom optužujućom notom, fatalizam kojemu ništa ne promiče, izveden je ekstremnim estetskim sredstvima. Radi se o spisateljici koja izvan poredbe ili metafore gotovo da ne napravi ni koraka, a visoka perceptivna razina njenih anti-junakinja omogućuje joj gomilanje dojmova i šokova iz rečenice u rečenicu. A one su, opet, razvaljene i dekonstruirane: ljepota metafora u izravnoj je 'nesuglasici' sa nakaznošću izražajnih materijala, jednako kao što su fascinantni opažajni i refleksivni pasaži kontrapunktirani svijetom koji uopće nije vrijedan pogleda. Likovi joj prebivaju na donjoj točci postojanja, gotovo posve pretvoreni u funkcije (oca, majke, djeteta), a imena stidljivo izranjaju iz ovih potopljenih svjetova, imena se zapravo stječu ispadanjem iz uobičajenog, zadanog kolosijeka. 'Naslada' je roman u kojemu je prikazan brak većim dijelom teksta bezimene Gerti sa direktorom tvornice u kojoj je zaposlena većina stanovništva malog provincijskog mjesta. AIDS je direktoru suzio područje borbe, pa svoj poprilični seksualni apetit utažuje isključivo doma. Dinamični duo ima i dijete, čestog svjedoka njihovih seksualnih vratolomija. No artist na trapezu isključivo je gazda obitelji, Gerti je alat, sprava, zgažena strana, svedena na prostitucijsku funkciju, na vlasništvo kupljeno novcem. Nezaposlena, još dobrodržeća, odaje se alkoholu, i na koncu, seksualnoj avanturi sa studentom Michaelom, kroz koju pokušava u odnosima muškog/ženskog pronaći i nešto više od onoga što svakodnevno i obilato (ne)dobija doma. Na osnovu novinskih tekstova i intervjua Elfriedu Jelinek lako je moguće doživjeti kao još jednu u nizu kritičara/ki kapitalizma, potrošačkog društva i patrijarhalnih odnosa, garniranu dodatno njenom oštrom osudom nacističke prošlosti i antisemitističke sadašnjosti Austrije, a sve to natkriljeno općenitijom kritikom malograđanštine u cjelini. Ulaskom u njena djela situacija se mijenja: ovdje se, uz sve to, dodatno radi i o prvorazrednoj umjetnici, čiji umjetnički potencijal stoji rame uz rame s osobnom hrabrošću, a u njene prethodnike, uz gorespomenute zemljake, svakako bi trebalo pribrojati i Augusta Strindberga, koji je paklenu muljažu supružničkih suživota opisivao sličnom mjerom strasti i umijeća, no s muške strane, što je dokaz više u prilog tezi kako je i za pakao potrebno dvoje. Jelinek, uz sve to, također vrlo vješto zna zalaskati esteti u vama, ona naime piše kao da se obraća (samo)svjesnom individualcu, jedinom, kako se to obično kaže, relevantnom protagonisti ovih, a bogme i svih ostalih vremena, pa bi, paradoksalno, narednih godina mogla biti obožavana od skupina/grupa/klapa koje uživaju u takvom pogledu na same sebe.