Kada je prije dvije godine objavio Fantastic Damage, pravo remek-djelo moderne glazbe, EL-P je mnogima bio totalna nepoznanica, iako je njegov minuli rad bio dovoljno respektabilan da bi ga se već po njemu svrstavalo makar među rijetke ptice.Sa grupom Company Flow objavio je dva albuma, Funcrusher Plus LP i Little Johnny From the Hospitul, da bi, nakon nekih nesporazuma ostao bez ekipe i potpisanog ugovora; problem je riješio osnovavši vlastitu diskografsku kuću, danas već polulegendarnu Definitive Jux Recordings, i zatim radio na produkciji zanimljivih autora i grupa, od kojih mu rad sa Cannibal OX-ima osigurava mjesto među zvijezdama svakog respektabilnijeg privatnog glazbenog sazviježđa. Nakon 'običnog' albuma Cold Vein objavio je i instrumentalnu verziju istoga, koja je zbog specifične atmosfere i briljantnih glazbenih kvaka i kvačica zanimljiva barem kao i ona oficijelna. No prava poslastica uslijedila je nakon toga, objavljivanjem spomenutog Fantastic Damagea, njegovog solo-albuma sjajnih tekstova i briljantne, morbidne glazbe koja zvuči kao da su je skladala mutirana čudovišta iz PC igrica kao što su Far Cry ili Doom 3. Tjeskobni zvuci na Fantastic Damage dovoljno su neobični da bude asocijacije o tome kako se na Zemlji osjećaju Alieni, a odozgor su bili preliveni senzibilnim, nervoznim tekstovima o problemima odrastanja u sjeni očuha alkoholičara, o karijeri nakratko zaustavljenoj nerazumijevanjem kolega, koje u jednoj pjesmi komparira sa nacistima, a za samoga sebe, netipično skromno za žanr u kojem se izražava, samo je rekao da on, eto, nešto malo repuje i producira. Fantastic Damage je album krcat bass-ovima i up-tempo beatovima, lijen i povremeno mrgudan, a grubost glazbe razblažena je mekim, lucidnim tekstovima koji u toj naznačenoj paleti, u rasponu od autobiografskog do polemičkog, egzorcistički ispovijedaju jednu zanimljivu životnu priču. Collecting the Kid je ponovno nešto drugo. Na albumu prevladavaju instrumentali koje je lako zamisliti kao zvučnu kulisu događanja iz neke javne kuće kao mitskog, rodnog mjesta umjetnosti; EL-P ovdje proizvodi lelujavu, snovitu, opijumsku atmosferu, koja se njiše između gotovo životinjske tuge-melankolija je za slabokrvne-i klaustrofobičnog eskapizma koji slavi razloge vlastite zarobljenosti. Pjesme mu možda jesu, kao uostalom hip-hopu općenito, pomalo i 'dva sa dva', ali svaki je ton u njima proustovski kolačić koji budi uspomene na ono što je bilo i strahove od onoga što će biti. Crnci su, baš kao i profi boks u teškoj kategoriji, osvojili i ovjerili hip hop a EL-P je fascinantni bijeli prvak među njima, i iako možda nije baš uvijek najbolji na svijetu, zvuči kao da jedini zna smjer u kojemu ide ova glazba. Collecting the Kid svojom sjenovitom atmosferom dođe vam nešto kao bordel na tom putu jedne glazbe u vlastitu budućnost. Gdje ćeš bolje?