Edu Popovića kao kletva prati sjena uspjeha prve knjige, legendarnog 'Ponoćnog boogija', u kojemu je, svi se slažu, uspio uhvatiti dah ulice, gubitništva, i pripadajućeg mu hedonizma: jedina stvar usporediva s potpunim uspjehom potpuni je neuspjeh, i to junaci 'Boogija' instinktivno znaju. Knjiga je to iz koje vas zapljusne dah asfalta, pive, cigareta i-poezije. A onda, legenda kaže, Popović skače na dasku i surfa brojnim (samo)zadovoljstvima-eponimni status već je tu, a autor je tek zakoračio u tridesete, i zašto se ne bismo, jer tko zna što će poslije biti, malo zabavili? Party je u uzlaznoj fazi bio trinaest godina, i uključivao je svakakve gadosti, od rada po raznim novinama, do sudjelovanja u ratu, i trebalo se dogoditi čudo, povući ne ručnu kočnicu, nego oprugicu za pokretanje rezervnog padobrana, da bi se nakon toga u samo nekoliko godina napisalo pet-šest knjiga, s najavljenom sedmom na putu. 'Dečko, dama, kreten, drot' nadovezuje se tematski i likovima na 'Koncert za tequillu i apaurin' i 'Pjevačicu iz Blue bara', i literarno je najpročišćeniji dio (zasad) trilogije. Ispričan je kroz usta tri naslovom naznačena lika, jedino kretenu Popović nije dao dar govora-što je u redu, a počinje izlaskom mladog, svojedobno perspektivnog huligana iz zatvora. Početak kao u 'Berlin Alexanderplatzu' Alfreda Döblina, osim što je u nas klapski duh na višem nivou: Döblinova junaka, naime, ne čeka nitko. I tu počinje vrlo brzi fabulativni niz, koji uključuje blic usnimke polit-krimi miljea, korumpirane policajce, ministrice u mladosti sklone grupnom seksu i ukrajinske prostitutke, za koje se iz prošlih dijelova sjećamo da su studirale književnost i čitale Danteov 'Pakao'. Popovićeva rečenica jedna je od najbolje kondicioniranih u salu sklonoj hrvatskoj književnosti, slengom barata majstorski, a ne samo ovdje nego i inače piše kao da traži opravdanja za fulanja svojih junaka. Većina hrvatskih pisaca likove tvori tako da pomislite kako su nastali da bi njihovi autori, napokon, imali kome lupiti šamar. A Popović svoje voli. Budete li ga čitali iz 2005-te, a ne, kao što je loša navada, iz 1987-me (godine objavljivanja 'Boogija'), pred vama je-ponovno-hrvatska inačica Millerovog 'Sin Citya', totalna fikcija nastala na temi ružnog, novinskog svakodnevlja u Lijepoj našoj. Kod Popovića čak i policajci i kurve imaju dušu, a marvelovska poetika preko ove njegove trilogije postala je legitimnim dijelom inače ne tako zanimljive povijesti hrvatske književnosti.