STRAH
Strah je element u kojem prebivam, da,
ali ne toliko kao riba u vodi.
Vjerojatno bi bolje bilo govoriti o nečem drugom
u vezi s time; na primjer,
o drugim starim elementima.
Jer riba, ona je sva oko
i život je njen sav u pogledima;
i od svih elemenata voda je zacijelo
najstariji i najpouzdaniji.
Sa zrakom je, pak, sasvim dukčije.
S vatrom i zemljom također: ali više rijetko tko
može vjerovati u salamandre ili poznata četiri smjera,
žarke empireje ili guste dubine. Čak ni krtica,
ni ona ne živi u zemlji već (znamo) u zračnim šupljinama pod njezinom korom,
jasno videći svojim nožicama.
Preostaje, dakle, zrak.
On je mračniji od drugih starih elemenata.
I moj život daleko je sljeplji od krtičjeg.
I moja je duša izgleda više nalik na pticu.
I ja sam dugo – predugo – vjerovao
da ruke krila postati mogu,
i meni je dugo – predugo – trebalo da shvatim
da tek kad se sasvim mlada krila slome
ruke rukama postaju: tada se sklope, i tek tada
širiti se stanu, spremajući se za uzlet
u neke drukčije visine.
Da, zrak je element u kojem prebivam,
ali to nije onaj zrak koji se diše,
kroz koji se gleda i kojim se plovi,
kojem se prepušta u smjelome mahu: ovdje,
sve tamno je i okruglo i sklisko; ovdje,
govora biti ne može o disanju, viđenju, letenju: ovaj mrak
rubova nema nikakvih.
Zato, samo oni koji još ništa ne znaju o elementima
mogu da se pitaju čega se to zapravo bojim.
MOJE SRCE
Moje je srce preplet od žila
Što pucaju a nikako da popucaju,
Moje je srce sukljanje bȉlā
Divljih u vlatima na obraslom polju.
I ničega novog tu nema, i ničeg
Što s korijenom cijelim iščupat bi se dalo:
Uvijek ostane nešto, primi se, niče
I iznova raste, malo-malo.
Ni ptica što sleti pa kljucati stane
Što na kamenu već nađe se starom,
Ni ona ne zna što pod kamenom tim
U srcu je mome juče proklijalo.
I sve što bruji zrakom, po zemlji gmiže
I skuplja se i oko njega vrvi;
U tami što ruje, sve što bubri od bića
Okusit se neće njegove krvi.
Jedino šum koji u noći dopire jasnoj
S voda nad kojima mjesec se ogléda,
Sa sjećanjem onim nadoći može
I zaustavit mu kucaj – na čas jedan.
Moje je srce preplet od žila
Što pucaju a nikako da popucaju,
Moje je srce sukljanje bȉlā
Divljih u vlatima na obraslom polju.