Dame i gospodo,
Počam od 1918, kad sam se uselio u madridski studentski dom Residencia de estudiantes, pa do 1928. kad sam ga napustio nakon završenih studija, u tamošnjoj svečanoj dvorani, kamo je zalazila drevna španjolska aristokracija da se iskupi za ladanjske ispraznosti, odslušao sam oko tisuću predavanja.
Željan sunca i zraka, znao sam se dosađivati do te mjere da sam se po završetku izlaganja ćutio naprahan pepelom koji svakog časa može postati najljući papar.
Baš zato ne bih volio da se u ovu dvoranu useli ona ubitačna zunzara dosade, što sve glave poveže tankom niti sna i bocka oči slušateljstva sićušnim vršcima pribadače.
Sasma jednostavno, odabravši poetsku razinu u kojoj nema sjaja drvene ravni, otrovnih vijuga ili ovaca što začas bivaju bodeži ironije, nastojat ću vam nešto reći o skrivenom duhu bolne Španjolske.
Tkogod se nađe na bikovoj koži što je razapeta između tokova Júcara, Guadaletea, Sila ili Pisuerge (da na ovom mjestu ne spominjem veličanstvene vale boje lavlje grive što ih valja rijeka Plata) počesto znade čuti rečenicu: “Ništa bez duendea“.
Manuel Torres, veliki umjetnik pučke Andaluzije, svojedobno je rekao nekom pjevaču: „Imaš glasa, vladaš stilovima, ali se nikada nećeš proslavit, jerbo te neće duende.“
Diljem Andaluzije, u brdovitom Jaénu i u školjki Cádiza, narod stalno govori o duendeu i svaku njegovu pojavu nepogrešivo otkriva.
Čudesni cantaor El Lebrijano, onaj isti koji je uveo stil zvan debla, znao je reći: „Kad pjevam s duendeom, nitko mi nije ravan.“ Stara ciganska plesačica La Malena, čuvši kako Brailowsky svira Bacha, uskliknula je:“Olé! Ovo ima duendea!“, jer su joj Gluck, Brahms i Darius Milhaud bili dosadni. Dotični Manuel Torres, čovjek kojemu u krvi kola neizmjerna kultura, izrekao je, slušajući kako Manuel de Falla izvodi vlastite Noći u Generalifeu, nezaboravnu rečenicu: “Sve što sadrži crne zvuke ima duendea“. I to je živa istina.
Ti su crni zvuci tajanstvo, korijenje koje se pruža u glib što ga svi znamo, što ga prešućujemo, premda nam odatle pristiže srž naše umjetnosti. Crni zvuci, reče pučanin iz Andaluzije i pobrati se s Goetheom koji je pojam duendea odredio pišući o Paganiniju: “Tajanstvena sila što je svi osjećamo, a nijedan filozof ne uspijeva razjasniti“.
Duende tako biva moć, a ne djelo, biva borba, a ne misao. Jednom sam prigodom čuo od starog meštra gitare: “Duende ne dolazi iz grla, on se diže iznutra, od samih tabana“. Drugim riječima, nije posrijedi znanje, nego oživotvoreni estilo, krv, prastara kultura, stvaralački čin.
Ta „tajanstvena sila što je svi osjećamo, a nijedan filozof ne uspijeva razjasniti“ jest sve u svemu duh zemlje, to je onaj duende iz srca Nietzschea koji ga je tražio u vanjskim oblicima na mostu Rialto ili u Bizetovoj muzici, ali ga nije pronašao, ne znajući da je duende za kojim traga od tajanstvenih Grka preletio do plesačica u Cádizu ili dionizijskog nedoklanog krika Silveriove siguiriye.
Neću da itko pobrka duendea s teološkim demonom sumnje, na kojega je Luther u Nürnbergu u nastupu bakhantskog bijesa bacio bočicu tinte, niti s katoličkim, destruktivnim i glupavim, vragom što se prije ulaska u samostan preruši u kuju, niti s majmunom pogađačem Cervantesova lutkara u predstavi s ljubomornikom i šumama Andaluzije.
Ne. Duende o kojemu zborim, mračan i ustreptao, potomak je onog razigranog Sokratova zloduha od mramora i soli, koji je znamenitoga Grka žestoko izgrebao kad je vidio da ispija otrov, a i onoga sjetnog Descartesova demončića, sitnog poput zelenog badema, što je, sit krugova i pravaca, pohitao u obilazak kanala da čuje poj pijanih mornara.
Svaki čovjek, svaki umjetnik – veli Nietzsche – uspinje se na putu do vlastita savršenstva boreći se s duendeom, a ne s anđelom, kako nam neki kažu, niti s muzom. Valja uspostaviti tu ključnu razliku kad je posrijedi izvor nečijeg djela.
Anđeo vodi i nagrađuje kao sv. Rafael, štiti i brani kao sv. Mihovil, te navješćuje kao sv. Gabrijel.
Anđeo rasipa svjetlost, ali leti iznad glave čovjeka, poviše svega, razdaje milost, i čovjek sasvim lako ostvaruje svoje djelo, simpatiju ili ples. Anđeo s puta u Damask, te onaj koji se provukao kroz otvore balkona u Assisiju, ili onaj koji slijedi Susa, izdaje naredbu i njegovu se blještavilu nije moguće oprijeti, zato što maše čeličnim krilima u krugu odabranika.
Muza kazuje u pero i ponekad šapće. Ne može bogznašto, jer je tako daleka i iscrpljena – sâm sam je vidio u dva navrata – da sam joj morao ugraditi polovicu mramornog srca. Do nekih pjesnika dopiru kojekakvi glasovi, a njih odašilje muza koja ih sokoli i kadikad uništi. To se dogodilo Apollinaireu, velikom pjesniku kojega je upropastila grozna muza s kojom ga je ovjekovječio božanski i anđeoski carinik Rousseau. Muza potiče um, donosi krajolik s kolonadama i patvoreni okus lovora, a taj um je često neprijatelj poezije, zato što odviše oponaša, zato što pjesnika uzdiže na oštrobridni tron, pa on zaboravlja da ga svakog časka mogu požderati mravi ili mu na glavu može pasti veliki mišomorni skakavac od kojega ga ne mogu obraniti muze što borave u monoklu ili u mlakoj pokosti ruže skučenog salona.
Anđeo i muza dolaze izvana; anđeo stvara blještavilo, a muza oblike (Hesiod je učio od njih). Bio posrijedi listić zlata ili nabor tunike, pjesnik zaprima norme u svome lovor-gaju. Nasuprot tome, duendea valja tražiti u najzabačenijim komorama krvi.
Anđela ćemo otkloniti, muzu caknuti nogom i nećemo se obazirati na miomiris ljubičica, kojim odiše pjesništvo 18. stoljeća, i na veliki teleskop u čijim lećama kunja muza, bolesna od ograničenja.
Istinska bitka vodi se s duendeom.
Znani su putovi što vode Bogu, od barbarskog načina pustinjakova do istančanog hoda mistika. S tornjem, kao u sv. Terezije, ili s trima stazama, kao u sv. Ivana od Križa. I makar morali zavapiti kao Izaija: “Zaista, ti si skriveni Bog“, jer, najposlije, Bog onome koji ga traži odašilje prvo plameno trnje.
U potrazi za duendeom nema karte ni vježbanja. Znade se samo da žeže krv kao žarki melem, da oduzima snagu, da odbacuje naučene geometrijske obrasce, da razbija stilove, pa Goya, majstor sivih, srebrnih i ružičastih tonova, dostojnih najvećih imena engleskog slikarstva, koljenima i šakama slika užasno katransko crnilo; da razgolićuje fra Cinta Verdaguera u studi Pirineja, da Jorgea Manriquea navodi da dočeka smrt u pustoši Ocañe, da krhko Rimbaudovo tijelo odjene u zeleni pehlivanski triko, da grofu Lautréamontu ugasi pogled u osvit na bulevaru.
Veliki umjetnici španjolskog juga, Cigani iliti flamencos, bilo da pjevaju, plešu ili sviraju, znadu da bez duendea nema ni govora o emociji.
Oni varaju svijet i mogu izazvati dojam o tobožnjoj prisutnosti duendea, onako kao što vas svakodnevno obmanjuju autori, slikari ili pomodni književnici bez duendea. Ali, dovoljan je nešto dublji uvid, lišen ravnodušnosti, da se razotkrije obmana i sva njezina izvještačenost.
Cantaora Pastora Pavón, zvana La niña de los peines, mračan španjolski genij, po maštovitosti ravna Goyi ili Rafaelu El Gallu, jednom je nastupala u krčmi u Cádizu. Pjevala je tamnim, kao od kositra izlivenim, mahovinskim glasom, uvijala ga vlasima i natapala bijelim vincem, gubila u tmastoj i udaljenoj guštari. I ništa, sve bijaše utaman. U publici muk.
Ondje je bio Ignacio Ezpeleta, lijep poput rimske kornjače, kojega su svojedobno zapitali: “Što je s poslom?“, a on, sa smiješkom dostojnim kralja Argantonija, odvratio: “Kakav posao, ta ja sam iz Cádiza!“
Ondje se zatekla i Heloiza, vatrena aristokratkinja i seviljska bludnica, izravna nasljednica Soledad Vargas, koja se 1930. nije htjela udati za jednoga od Rothschildovih, jer ga nije smatrala ravnim po krvi. Bili su tu i braća Florida, koje su držali mesarima, iako oni, poput tisućljetnih svećenika, žrtvuju bikove Gerionu. U jednom kutu sjedio je ugledni stočar don Pablo Murube, lica nalik na kretsku krinku.
Pastora Pavón otpjevala je svoje; u krčmi je i dalje vladao muk. Usamljen i zajedljiv čovječuljak, od onih sitnih plesača što, kad im se najmanje nadaš, iskoči iz boce s rakijom, rekao je potiho: “Živio Pariz!“, kao da želi reći: “Ovdje nam sposobnost, tehnika i vještina nisu važni. Presudno je nešto drugo.“
Tada se Niña de los peines, dotada pogrbljena poput srednjovjekovne narikače, mahnito osovila, istrusila čašu anisovca kao da guta vatru, ponovo sjela i zapjevala bez glasa, bez daha, bez prijelazā, sažežena grla, ali... s duendeom. Uspjela je razoriti cijelu konstrukciju pjesme i uvesti goropadnog i uspaljenog duendea, poput pješčane oluje, navodeći publiku da trga odjeću skoro u onom ritmu kojim to izvode antilski crnci za obrednog okupljanja pred kipom sv. Barbare.
Niña de los peines morala je razbiti svoj glas zato što je znala da je slušaju znalci koji ne ištu formu nego srž formi, čistu muziku koja je taman toliko zgusnuta da ostane lebdjeti u zraku. Morala se odreći vlastite sposobnosti i sigurnosti, drugim riječima, morala je ukloniti svoju muzu i, prepuštena sebi, sačekati da nahrupi duende i udostoji se s njome uhvatiti ukoštac.
Kako je to samo otpjevala! To više nije bio glas, nego navala krvi oplemenjene bolom i iskrenošću, koja se rastvarala poput desetoprste ruke, kao prikovana orgijastička stopala Krista što ga je izdjelao Juan de Juni.
Upad duendea vazda označava korjenitu promjenu svih formi u odnosu na prethodne obrasce, on unosi zamah neviđene svježine kakav nastaje od netom stvorene ruže, uzlet čuda, koji izražava gotovo religiozno oduševljenje.
U svoj arapskoj muzici, u plesu, pjesmi ili elegiji, dolazak duendea pozdravljen je gromkim „Allah, Allah!“, bliskim onome Olé! na koridi, da se čovjek zapita nije li posrijedi jedno te isto; u svakom pjevanju španjolskog juga pojava duendea pozdravlja se iskrenim poklikom Viva Dios!, snažnim, ljudskim i nježnim, krikom što svjedoči o susretu s Bogom posredstvom ćutilā, zahvaljujući duendeu koji pokreće glas i tijelo plesačice, to je zbiljski i pjesnički odlazak s ovoga svijeta, čist poput onoga što ga je ostvario neponovljivi pjesnik Pedro Soto de Rojas prolaskom kroz sedam vrtova, ili Ivan Klimaks na lelujavim ljestvama plača.
A kad je taj odlazak ostvaren, svi ćute njegove posljedice: upućeni se osvjedočuju kako stil nadvladava puku tvar, a laici bivaju okrznuti stvarnim uzbuđenjem.
Ima tome koja godina, na plesnom takmičenju u gradu Jerez de la Frontera prvo mjesto je osvojila osamdesetogodišnja starica, ostavivši iza sebe prekrasne žene i djevojke vita stasa, samo tako što je podigla ruke, uzdigla čelo i petom zatapkala po bini; ali na tom skupu muza i anđela, čija se ljepota očitovala u oblicima i osmijesima, onaj koji je morao pobijediti i pobijedio je bijaše umirući duende kojemu se tlom vuku krila od zahrđalih bodeža.
Duende ne zaobilazi nijednu umjetnost, ali se najbolje može razmahati u muzici, plesu i pjesničkoj recitaciji, zato što je za njihovo izvođenje potrebno tijelo, zato što su posrijedi forme što se stalno rađaju i umiru, i svoj obod izdižu nad neposrednu sadašnjost.
Često se dogodi da glazbenikov duende postane izvođačev duende, a onda kad glazbenik ili pjesnik ostane bez njega, izvođačev duende, nećete vjerovati, stvara novu čaroliju što samo prividno ima prvotnu formu. Tako je, recimo, božanska Eleonora Duse znala odabrati propale komade da ih proslavi na pozornici uz pomoć mašte; Paganini je, prema Goetheovim riječima, trivijalne napjeve znao pretvoriti u veličanstvenu melodiku. Prisjećam se prekrasne djevojke iz mjesta Puerto de Santa María, koja je preda mnom otpjevala i otplesala grozomorni talijanski kuplet O, Mari! unoseći ritmove, stanke i silinu što su taj talijanski bofl preobrazili u uspravnu zlatnu zmiju.
Oni bi doista uspjeli stvoriti nešto novo, čega uopće nije bilo u izvornom djelu, i tako u bezizražajna tijela pritakali svježu krv i umijeće.
U svim umjetnostima, pa čak i u zemljama, stanuju duende, anđeo i muza. I kao što je Njemačka, uz rijetke iznimke, pod paskom muze, a Italija se nikad ne odvaja od anđela, Španjolsku je oduvijek pokretao duende, jer je to zemlja tisućljetne muzike i plesa, gdje duende cijedi limune praskozorja, zemlja smrti, zemlja za smrt.
Smrt posvuda označava kraj. Nakon njezina dolaska spuštaju se zavjese. Ne i u Španjolskoj. Ondje se zavjese podižu. Brojni tamošnji žitelji prožive između četiri zida sve do časa smrti, a onda ih iznesu na svjetlo dana. Pokojnik je u Španjolskoj življi nego u bilo kojem dijelu svijeta: njegov je profil oštar kao britva. Pošalice na račun smrti i nijemo promatranje tog fenomena Španjolcima su jako bliski. Od Quevedova „Sna lubanja“ do „Raspadnutog biskupa“ Valdésa Leala, od nesretne Marbelle iz 17. stoljeća, koja nakon poroda umire nasred ceste, zboreći:
Krvcom utrobe moje
Natopljen konj je sav.
Pod atovim kopitima
Izlijeće katranski plam.
Do mladića iz Salamanke, koji je nedavno, nasmrt ranjen u areni, zavapio:
Prijatelji, mrijeti mi je.
Prijatelji, slutim kraj.
Tri sam rupca natopio
Četvrtim se zakrilio...
Postoji ograda namreškana solnim kristalićima iza koje se natisnuo narod obuzet mozganjem o smrti, gdje su verseti iz proroka Jeremije melem za muku i jad, a mirišljavi čempresi bivaju čistom lirikom. Mi smo zemlja gdje konačna i kruta dimenzija smrti preteže nad svime.
Lemeš i kotač na kolima, nož i strnjika čobanskih brada, go mjesec, muha, vlažni prijekladi, ruševine, sveci urešeni čipkom, vapno, bridak potez streha i verandi, iz njih u Španjolskoj izbijaju tanke vlati smrti, naznake i zamjetljivi glasovi za budan duh, da u sjećanje prizovemo studen vlastitoga nestanka. Nije nimalo slučajno što je cjelokupna španjolska umjetnost, urasla u brdski krajolik, prepuna čičaka i vječnog kamenja; Pleberiova jadikovka ili plesovi meštra Valdiviesa nisu usamljeni primjeri, nije puka slučajnost što se među evropskim baladama ističe ova španjolska:
zašto me ne gledaš, vaj?
Izgubile svoj su sjaj.
Zašto me ne ljubiš, vaj?
U goru su išle, znaj.
Zašto me ne grliš, vaj?
Crvima su sada raj.
Nije neobično da se u počecima naše lirske poezije javi ova pjesma:
U našem vrtu
Umrijet ću ja
U ružičnjaku
Bit će mi kraj.
Pošao sam, majko,
Da ružu uzberem
Smrt me zatekla
U vrtu našemu.
Pošao sam, majko,
Da ružu odrežem
Smrt me zatekla
U ružičnjaku.
U vrtu našem
Umrijet ću ja,
U ružičnjaku
Bit će mi kraj.
Glave zaleđene mjesečinom, što ih je slikao Zurbarán, masleno i bljeskovito žutilo u El Greca, izvještaj fra Joséa Sigüenze, cijeli opus Goyin, apsida hrama u Escorialu, cijelo polikromno slikarstvo, kripta u vojvodskom zdanju obitelji Osuna, smrt s gitarom u kapeli Benaventeovih u Medini de Rioseco, sve to na estetskoj razini odgovara hodočašćima u San Andrés de Teixido, kad pokojnici sudjeluju u procesiji, pogrebnim molitvama što ih pojaju asturijske žene noseći baklje u novembarskoj noći, pojanju i plesu proročica u katedralama na Mallorci i u Toledu, mračnom ceremonijalu u Tortosi i nebrojenim obredima na Veliki petak, koji uz obožavano slavlje na koridi tvore pučki trijumf španjolske smrti.
Na ovome svijetu, u tome se pogledu samo Meksiko može usporediti s mojom zemljom.
Kad muza ugleda smrt, ili zatvara vrata, ili podiže tribinu, ili razvodi urnu i piše epitaf voštanim prstima, a onda ponovo raskida svoj lovor mûkom što zavlada između dva ćuha. Krnjim lukom ode ona žalobno spaja egzaktne cvjetove što su ih slikali Talijani u Quattrocentu i zaziva stamenoga Lukrecijeva pijetla da ustraši nepredviđene sjene.
Kad ugleda smrt, anđeo stane sporo oblijetati i ledenim suzama sunovrata tka elegiju što je vidjesmo kako dršće u rukama Keatsa, i Villasandina, i Herrere, i Bécquera, i Juana Ramóna Jiméneza. A taj isti anđeo skameni se od groze ako na svojoj ružičastoj nožici oćuti dodir sitnog pauka.
Duende se, pak, ne javlja ako ne vidi moguću smrt, ako ne zna da joj se mora šuljati oko kuće, ako nije siguran da će zaljuljati one grane što su u svima nama, zavazda neutješne.
Kroz zamisao, zvuk ili pokret, duende voli stajati na rubu ponora, hvatajući se ukoštac sa stvaraocem. Anđeo i muza pobjegnu s violinom ili ritmom, a duende otvara ranu; u liječenju te rane, što nikad ne zacjeljuje, očituje se izvanredna, kreativna narav nečijeg djela.
Čarobna moć pjesme proizlazi iz njezine prožetosti duendeom, kako bi uspjela krstiti crnom vodom sve one koji je štiju, jer je s duendeom lakše voljeti, razumjeti i, dakako, biti voljen, biti shvaćen; ta borba za izraz i razdavanje izraza ponekad, u poeziji, biva smrtonosna.
Dopustite da vas podsjetim na našu sv. Terezu, duendeovu povjerenicu i iskušenicu, ali ne zato što je smirila razgoropađenog bika i u tri ga navrata izvanredno izigrala plaštem, ne zato što se junačila pred fra Juanom Bijednim niti zato što je odvalila pljusku papinom nunciju, nego zato što je jedno od rijetkih stvorenja što ga je duende (a ne anđeo, jer anđeo nikad ne napada) ranio kopaljcem, želeći je ubiti jer mu je pronašla najskrovitiju tajnu, krhki most koji pet ćutila povezuje s onim središtem u živoj rani, u vrućem oblaku i plamenom moru Ljubavi oslobođene Vremena.
Ona je odvažna krotiteljica duendea, za razliku od Filipa II. koji je u tjeskobnoj potrazi za muzom i anđelom u teologiji postao zatočenik duendea studenog žara u zdanju Escoriala, gdje tlocrt graniči sa snovima, gdje se duende zakrinkao u muzu da zanavijek kazni znamenitog vladara.
Rekao sam već da duende voli rubove, ranu, i obilazi mjesta gdje se forme stapaju u žudnju koja nadilazi njegov vidljivi izraz.
U Španjolskoj – kao u istočnjačkih naroda, gdje je ples religiozne naravi – duende ima neograničen utjecaj na tijela plesačica iz Cádiza (koje je hvalio Marcijal), na grudi pjevača (koje je veličao Juvenal) i na sveukupnu liturgiju koride, pravu pravcatu religioznu dramu tokom koje se, baš kao na misi, klanja i prinosi žrtva Bogu.
Čovjek bi rekao da se vaskoliki duende odabranog svijeta okupio na tom savršenom slavlju, izrazu kulture i snažne čuvstvenosti naroda, koje u pojedincu otkriva najljepše srdžbe, najljepši jad i najljepši plač. Na priredbi španjolskog plesa i na koridi nitko se ne zabavlja; duende ovdje izaziva patnju dramom što je tumače žive forme i priprema ljestve za bijeg iz stvarnosti.
Duende djeluje na tijelo plesačice kao vjetar na pijesak. On magičnim postupkom djevojku pretvara u uzetu mjesečarku, nabacuje mladenačko rumenilo na obraze oronula starca koji prosjači po vinotočjima, kosu natapa vonjem noćne luke, a ruke stalno oživljuje pokretima što odvajkada predstavljaju izvore plesa.
Ali nikad se ne može ponavljati, to valja naglasiti. Duende se ne ponavlja, baš kao što se ne ponavljaju nabori mora u oluji.
Najupečatljivije se očituje na koridi, jer se mora boriti: sa smrću, koja ga može uništiti, i s geometrijom, odnosno mjerom, temeljem same izvedbe.
Bik ima svoju putanju, toreador svoju. Među tim putanjama smješta se vršak pogibelji u toj opasnoj igri. Uz pomoć muze pri vabljenju muletom, i anđela u zarivanju kopaljaca, svatko može ostaviti dojam vještog borca, ali u prvom dijelu s plaštom (faena de capa), dok na biku nema rana, i na kraju, kad valja izvesti smrtni ubod, nužna je pomoć duendea da bi se dosegla umjetnička istina.
Toreador koji svojom hrabrošću straši gledalište nije istinski borac, nego protagonist banalne predstave što je može izvoditi svaki onaj tko poželi staviti život na kocku; suprotno tome, toreador s duendeom održat će sat pitagorejske muzike i natjerati nas da zaboravimo kako on vlastito srce uporno nabacuje biku među rogove.
U Lagartiju čuči rimski duende, u Joselitu židovski, u Belmonteu barokni, u Caganchu ciganski, a oni pjesnicima, slikarima i muzičarima, iz sumraka arene, ukazuju na četiri znamenite staze španjolske tradicije.
Španjolska je jedina zemlja u kojoj smrt biva svenarodna predstava, gdje smrt dugim trubljama najavljuje dolazak proljeća, a umjetnost vazda predvodi nepredvidljivi duende, što joj pridaje različitost i inventivnost.
Duende koji, prvi put u kiparstvu, unosi krv u obraze svetaca majstora Matea u Santiagu, također mami jecaje sv. Ivana od Križa ili sažiže gole nimfe u religioznim sonetima Lopeovim.
Duende koji podiže toranj u Sahagúnu ili izrađuje žežene pločice u Calatayudu i Teruelu isti je onaj koji razdire El Grecove oblake i drži u šaci Quevedove stražare i Goyine utvare.
Dok daždi, ukazat će na Velázqueza, kriomice, iza njegova kraljevskog sivila. Kad padne snijeg, eto gologa Herrere da pokaže kako studen ne ubija. Kad pritisne žega, baca u plamen Berruguetea i tjera ga da smisli nove prodore u kiparstvo.
Góngorina muza i Garcilasov anđeo moraju odložiti lovor-vijenac kad prolazi duende sv. Ivana od Križa, kada
Ranjeni jelen
Po brežuljku hodi.
Muza Gonzala de Bercea i anđeo Juana Ruiza moraju se ukloniti da propuste Jorgea Manriquea koji, nasmrt ranjen, stiže na ulaz dvorca Belmonte.
Muza Gregorija Hernándeza i anđeo Joséa de More moraju se povući pred duendeom Alonsa de Mene što roni krvave suze, i pred duendeom s glavom asirskog bika, kojemu je autor Martínez Montañés, baš kao što sjetna katalonska muza i kišni galicijski anđeo s ljubavlju i divljenjem zacijelo gledaju kastiljskog duendea koji je udaljen od vrućega kruha i dobroćudne krave na ispaši, u okviru vedra neba i sušnih planina.
Quevedov duende i Cervantesov duende, sa zelenim fosfornim šumaricama prvi, i s gipsanim cvijećem iz Ruidere drugi, ovjenčali su pozornicu duendea cijele Španjolske.
Svaka umjetnost imade, dakako, svoga duendea, ali svi oni, premda drugačiji u načinu i formi, združuju korijenje u jednoj točki odakle izbijaju crni zvuci Manuela Torresa, srž i neukrotiv drhtaj drva, glasa, platna i riječi.
Crni zvuci iza kojih se prisno miluju vulkani, mravi, povjetarci i tamna noć što se opasuje Kumovom slamom.
Dame i gospodo, podigao sam tri luka i u njih nevještom rukom uglavio muzu, anđela i duendea.
Muza miruje, može biti zaogrnuta tunikom s brojnim naborima, može imati kravlje oči što u Pompejima gledaju četverobridnu nosinu kojom ju je obdario njezin veliki prijatelj Picasso. Anđeo može mrsiti kosu Antonella da Messine, mahati Lippijevom tunikom i Masolinovom ili Rousseauovom violinom.
Duende... Gdje je taj duende? Kroz prazni luk dopiru naleti duhovnog vjetra što uporno huji iznad glava pokojnikā, u potrazi za novim krajolicima i nepoznatim glasovima; taj vjetar s mirisom djetinje sline, usitnjene trave i meduzine koprene najavljuje vječno krštenje netom rođenih stvari.