Utješno je znati da negdje u svijetu postoji nepoznat netko tko se umjesto tebe osvješćuje, pati, sanjari, prepušta sjećanjima i - piše knjige! Tako je vjerojatno stanovnicima svih tranzicijskih zemalja koje su imale tu čast da o njima pišu pisci nastanjeni na Zapadu, gdje iz pozicije 'ličkog medvjeda' dumaju o stanju medvjeđe nacije po šumama i gorama nezaboravljene Domovine. Medvjeđa je tuga pregolema! A egzil je sam po sebi muka živa, ta alijenirana strana učilišta, ti nepoznati mladi ljudi, te mode koje nikako, dragi moji i drage moje, da savladam. Šta je ono rekao netko, egzil je san o povratku? Jesmo mi sad otišli nagradbeno i evolucijski 'gore, među meteore', no da nam je, barem na dan, još jednom biti onaj međed iz mladosti, da nam se držati za ruke i još samo jednom, za kraj, zapjevati onu staru Đoletovu 'ringe ringe raja došo čika Paja'. Čika Paja, čika Đole, čika Brega, čika Rade, a bogme i Dubravka misli da čika, ali ne čika. Fenomen pisaca iz Hrvatske, ako se ovdje uopće može govoriti o fenomenu, jer je utjecaj tih literata literarno ipak beznačajan, od Matvejevića, Drakulićke do Dubravke Ugrešić, je u njihovoj političkoj korektnosti, u njihovoj usklađenosti sa zvaničnim stavovima učilišta na kojima zarađuju svoj preteški egzilski hljeb, i u tome što, uglavnom, imaju odgovore na vješto unaprijed postavljena pitanja. Na ovom bi mjestu Matvejević recimo intervenirao u recenziju i rekao da je 'hljeb dobio ime po Hlebini, a kruh po Kruševcu'. Igre bez granica! A drugi fenomen je što nitko od njih niti jedan jedini put nije sebe probao promotriti sa komične strane života, razblaženo, da se tako izrazimo, 'necvetajevski', 'nebrodskovski', ili barem normalno, u skladu sa događajima. Otišao si, sarme probao nisi, tamo gdje si sletio, još ti se ni salo na guzi ohladilo nije a već si 'agitovao' s neke katedre, solidna lova je bila u pitanju, a na stolu te je nakon predavanja čekala janjetina, kao divan ekonomski i duševni rezultat vješte trgovine. Samo jedan od spomenutih čika o sebi je govorio kao o ratnom profiteru, i to upravo onaj od njih koji bi trebao po opisu radnog mjesta biti najgluplji, čovjek je predvodio pastirski rock bend, ostatak ekipe sebe doživljava u tradiciji usvojenoj tijekom školovanja, za ove prostore doista pionirski, ali evo neka im bude, bez plave kape i crvene marame, kao egzilante obilježene žigom lutanja. Kakvo lutanje, kakvi bakrači! Naš se čovjek po bijelome svijetu snalazio i prije, čak krijepi srce i dušu spoznaja da po prvi puta onu istu maglu kojom uspješno trgujemo po Balkanu već tisuću godina, sada napokon dilamo po svijetu. Slatko li zarađenih novaca! No, egzil je, reći će vam oni, stravično stanje duha i tijela, jedva podnošljivo, i još, kojeg li bezobrazluka, kad se hoćeš vratiti doma, gdje te, by the way, nikad ne dočekaju u skladu sa novostečenim ugledom, čak ustanoviš kako doma više nema ili da se u odnosu na tvoju predodžbu izmijenio. Ili, drskosti li, pokaže se da su ulicama promijenjena imena, pa vlastitu kuću ne možeš naći, jer si i prije odlaska, onako sklon učenju, s nosom stalno u knjizi, bio poznat po tome kako ulicama hodaš sa mapom grada u ruci. Što sad s ovom novom mapom da radiš, u kojoj imena ne stoje 'komparativno', stara pa nova, nego samo nova. Ništa, spustiti glavu, hodati uza zid, čekati da te netko primijeti, to u Danskoj ili Nizozemskoj uvijek pali, tamo po ulicama hodaju dežurni čuvari za zaštitu ljudskih prava, dovoljno je imati dobre postole i hodati, već će te netko osloviti. 'Ministarstvo boli', posljednji roman Dubravke Ugrešić portretira profesoricu koja, jer je udana za Srbina, odlazi iz Zagreba u Amsterdam, i tamo na lokalnom učilištu predaje yu književnost. Život joj se raspada, i veći broj stranica ona provodi zaplakana na ovaj ili onaj način zbog raspada zemlje u kojoj je njoj bilo tako dobro. Goli otoci doduše jesu bili svinjarija, ali čak i tamo je bilo bolje nego što je sad, u novouspostavljenim državicama. S tom prokletom birokracijom koja non stop mijenja imena ulicama. Ugrešićka ju je konstruirala apdejtirajući Šenoinu Branku, i to je jedina zanimljiva finta knjige, ali nije izdržala, i tijekom većeg dijela romana zapravo samo demonstrira do koje je mjere inferiorna egzilu, koji, da prostite, tematizira, napisavši roman u kojemu je egzil sveden na izgon iz dopadljive državne konstrukcije, a egzilant na biće koje ne može shvatiti da se stvari mijenjaju. A kako i da shvati, kad je to toliko banalno da o tome nitko ne piše knjige?