Dragi Gorane,

moram ovo pismo odmah razračvati u dvije pripovjedne linije, pa prvo ću ti reći da puštam bradu. Eto ga na. Znaš da oduvijek te dlačurde smatram odioznim atavizmom, ali sada došlo je vrijeme da se, u ime višeg cilja, i sâm u tom smislu nagrdim. Dakle, vidiš, na mjestu na kojem počinje odgovor na pitanje zašto? počinje i druga pripovjedna linija ovog mojeg pisma, ona od koje valja početi želimo li doći do kraja. Naime, vidiš, postoji ti jedan Valentin Pavić. Ti znaš da ja ne potežem olako težke izraze (da prostiš, moradoh se korienski oglušiti na obezvučivanje ne bih li izvukao ovaj paso doble a propos igre riječi i minialiteracije kako Bog zapovijeda), ali, evo, čini se, po svoj prilici, da u ovom slučaju, naprosto, u praktičnom smislu, nemam izbora. Moj Gogo, velik je to prišt od čovjeka. Onako, sve da će pući, a nikako da pukne. No da počnem od početka.

Upoznali se mi na jednom studentskom sijelu u Zagrebu, kad sam bio u posjetu Zagrebu, i sâm tada student, kao i Pavić, doduše već objavljivan u renomiranim studentskim publikacijama, za razliku od istog Pavića. I znaš već kako to biva, mlado – ludo, malko se posezalo za pilima, ma služili se i neki brabonjčići od grickalica koje je hruskao samo jedan momak koji je, bojim se, bolovao od pretilosti, i stao ti Pavić u jednom trenutku recitirati ni pet ni šest nego Jesenjina. Pamtim da se radilo o »Buri«, »Zadrhtalo lišće, stari klen se njiše...«, istinabog, zaista je lijepo kazivao te stihove. I tako, pobrao on spontan aplauz, ni ja nisam bio izuzetak, bridjeli mi dlanovi, kao da je jučer bilo sjećam se, bridjeli mi dlanovi jer osjetljiva mi koža na šakama, bridjeli a tek sam tapšao, nisam baš jako pljeskao jer znao sam već tada za tu osjetljivost kože na svojim šakama. Pa upustili se nas dvojica u razgovor: on rafinirano, hoch-postmodernistički, baš mi se dopao taj stav, premda sam sâm držao unekoliko životniju liniju, riječi berući sa stabla naturalizma te ih isplahujući led-ledenom stoa-vodom: krajnje inspirativan razgovor. Pa ostali ti mi u kontaktu: prvo malo telefon, pa malo mail i chat (tad još nije bilo svih tih današnjih aplikacija), a ne jednom ugostio me u svom unajmljenom stanu u Novom Zagrebu, i u studentskoj, a i u poststudentskoj fazi života, svaki put pripremajući razna egzotična jela, jer, uistinu, volio je kuhati: fantastičan suši frkao – još dok suši nije bio na duši svakoj pozerskoj šuši. Sve u svemu, krajnje interesantan čovo.

I onda, nekako ti mi zapustili komunikaciju. Ja sad, kolibu spojenu na komunalnu kanalizaciju da mi budzašto podigneš, ne mogu se sjetiti kako je do toga došlo, tj. tko je poslao posljednju poruku, tko je posljednji nazvao, ali sasvim pouzdano znadem da nikakva krimena ni s njegove ni s moje strane bilo nije, to ti mogu odmah reći. Naprosto utihnuše linije, utihnuše kao jaganjci u naslovu one pišurije od knjige i onog smećarskog filma u kojem se onako skaredno prenemaže onaj precijenjeni fićfirić što mu i onu buđavu titulu Sir dadoše. Evo vidiš koliko me iz takta izbacio taj veparski prišt od čovjeka, da se i na takvu jednu glumačku veličinu obrušavam, i to još prije no što sam došao do spornog dijela. Neću obrisati rečenicu, neka stoji, kao znamen. A ako ovo pismo jednom stigne i do g. Hopkinsa – ja mu se duboko ispričavam, to je iz mene prokuljala moja Sjena. I šta? Pa ništa, prođe ti tako godina, za njom još koja, i objavim ti ja »Zemljomjerov neseser«. (Inače, usput, kad smo već kod toga: upravo nakon što iskucah prethodnu rečenicu, otiđoh do vitrine te ponovno primih tu knjigu u ruke: ne čudi njezin kultni status. Ako će i zvučati donekle neiskreno, ali baš sam ščepao duh vremena za gušu, a bog i bogme ne čudi ni to što se nijedan kritičar svih ovih godina nije odvažio uhvatiti ukoštac s pisanjem njezina prikaza, tȁ što bi se suvislo uopće može reći o njoj a da ne ispadne da mi se autor teksta ulaguje?) I kako sam ga objavio, pa dolično je da se, je li, organizira i gala promocija, upravo u glavnom našem gradu. Sjećaš se i sâm, jest to bio prvi moj roman, ali slutilo se naveliko kuda i kamo to spisateljsko tane vodi. I tako, uvedem ti ja tu temu promocije jednom natuknicom u telefonskom razgovoru s nakladnikom, ujedno i urednikom knjige, pa vidim, naime čujem, ovaj se, jadan, odmah uspetljao, stao zamuckivati, nekako mu baš neprijatno. Shvatim da se radi o nedostatku samopouzdanja, mlad je tada bio, tek dvadesetak godina stariji od nas, osjetim da ga neiskustvo kinji te stoga glatko ga obodrih, sve u smislu: ma možeš ti to. Pa tako ti on, ne bez oklijevanja, pristane, pa upita ti on mene, da gdje bih želio da se promocija održi, i između nekoliko njegovih prijedloga odlučih se za »Bogdana Ogrizovića«, ipak je to određen nivo: kapke mi kepec neostikom zalijepio ako ima smisla gaditi se po kojekakvim krčmama, pajzlima i gdje se već sve ne okupljaju razni diletanti kako bi održali tu svoju žalosnu književnu tribinu, promociju i tako dalje. U ime ubrzavanja ritma: novi pasus.

E, sad. Ma ustvari, novi novi pasus, nije beg cicija. Ha-ha-ha.

E, sad. S obzirom na to da se, kako ti objasnih, Pavić i ja tad već neko vrijeme nismo bili čuli, odlučim ti ja tom interesantnom čovi, već takoreći dobrom znancu, priuštiti jedno ugodno iznenađenje, vrlo slično onom kakvo priuštih i tebi. Naime, lijepo ti ja odvojim primjerak knjige – a ti, Gogo moj, dobro znadeš kako lijepo mirišu svježe otiskane tiskovine, sjeti se samo onih svojih prospekata – te ispišem u tom primjerku Rotringom iskrenu drugarsku posvetu, pučkim leksikom ovijenu gnomu ontologijske arome (jer Pavić ti je komparativnu svršio) – i na današnji je se dan sjećam:

Tko zbori, taj se i bori,

Ter bez borbe – k'o bez čorbe

– čak priložim i jednu svoju minijaturu izrađenu akrilnim bojama. Umetnem ti ja to u onu futranu kuvertu, no prije no što je zalijepih dadem si truda te na komadičak 300-gramskog papira ispišem Rotringom i pozivnicu na promociju. Eno cijuče Brigita da ručak je gotov. Ali svaki put kad ja sjednem da obratim ti se u pismu, ta žena mora neki ručak. Nevjerojatno. Dakle, ispišem pozivnicu krasnim pisanim slovima, dadoh si truda, tekst ne bez humora, ali krajnje decentan. Uostalom, kao što sam onomad i tebi. I pošaljem ti ja to Paviću, naravno kao običnu pošiljku, jer već tada znalo se da poštari, ako čovjek pošiljku pošalje kao preporučenu pošiljku, uopće ne ponesu pošiljku na dostavu nego ti samo onu ceduljicu zabace nekamo (ne u poštanski sandučić), pa je vjetar odnese, pa piši kući propalo. Moram za stol, ručak taj nesveti, opet je cijuknula, da ne zakera.

Piletina na naglo, da ju satarom režeš. Uf. Ali ne bunim se. Nego, promocija u »Bogdanu Ogrizoviću« zaista je bila gala. Stol za nas govornike, onako oveći, i stolice za publiku, ja sad ne mogu reći koliko je tih stolica točno bilo, ali nije ih bilo malo, a na barem svakoj trećoj po jedna duša, mahom prekaljeni čitatelji, veterani zlatne životne dobi. Oprosti mi ako sam ti o tome već pripovijedao, ali da nisi bio opravdano spriječen, bio bi vidio to sve i sâm. Nakladnik, ujedno i urednik, predložio je da počnemo, i nekako u tom trenutku shvatim ti ja da na tim stolicama nema Valentina Pavića. Koga to moje oči ne vide, točno pomislih. Dakle, slao ja njemu roman, plesao Rotring 300-gramskim papirom, ali džaba ti sve to, moj Gogo, kad je čovjek ološ. Reptil, tekut, gnjida. Kad moram tako. Pa tim njegovim nedolaskom ubrizgan je smisao i u njegovo nejavljanje: red je potvrditi primitak nečijeg književnog djela, ali što jedan takav krvnik uljudnosti zna što je red. Ama mučno mi dođe kad pomislim koliki ljudi toliko zavisti i jala nose u sebi. No dobro, nakladnik, ujedno i urednik, lijepo je govorio o knjizi, pa i postavljao mi zanimljiva pitanja. I cijela priredba, uključujući putne troškove, smještaj, nakladnikov honorar, zakusku... – ni pola Brigitine plaće, oko 2500 tadašnjih kuna ukupan ceh bio.

I sad dolazimo do prve pripovjedne linije koja, ako ćemo pravo, to baš i nije. Puštam bradu jer, vidiš, naime, isti gospodin Valentin Pavić, ljutu mu mljevenu pod slatku prodali, dakle, nema par mjeseci da je objavio svoju prvu knjigu. Ne bi on, kukavičje jaje neobrano, javio, a ne, morao sam to saznati iz elektroničkog biltena nakladničke kuće koja je knjigu objavila, a na čije sam elektroničke biltene pretplaćen. I da, bio i on već u »Bogdanu Ogrizoviću«, a te fotografije, moj Gogo, popratio sam malo razvoj te situacije na društvenim mrežama, pa na tim fotografijama vidi se da ljudi od muke i stoje, jedva čekaju da prođe, a oni koji sjede, mahom onako s kiselim osmijesima, natiskani, ni njima nije lako. Nikakvo čudo: pokušao sam ti ja to čitati, prvi posudio u našoj knjižnici, ama bolje da ne dovršim ovu misao. Ali stvar je u tome da idući mjesec Pavić s tim svojim pokušajem dolazi u knjižnicu u Donji Miholjac, nešto su oni to obnovili, modernizirali, u te građevinske detalje ti bi mogao biti bolje upućen. I sad, ne znam ja koga je dobri Valentin sve podmazao, ali to ti je, moj Gogo, cijela mašinerija: razradiše ti oni već unaprijed promotivnu turneju: iz paštete iskače, ma morao si ga i ti negdje vidjeti. Slavoniju je mudro zaobišao, svjestan je da tu svoju verbalnu litavicu ne može prodavati nama graničarima starima, ali mama njegova ti je tu iz jednog sela blizu Miholjca, pa pretpostavljam da će onamo upravo s tog razloga, da ubode i koji osmijeh u publici, jer takvima se samo rodbina može smiješiti, kad već prijateljâ nemaju. Stoga, dakle, vidiš, ta ti moja buduća brada ima poslužiti kao kamuflaža: konzultirao sam se s umjetnom inteligencijom: prosječna brzina rasta je tri milimetra tjedno: taman oko pola centimetra do Miholjca, dovoljno da me Pavić, uz pomoć vremena koje je proteklo od našeg posljednjeg susreta, ne prepozna. A onda, kad me ne prepozna, i nakon što završi to njegovo tapšanje vlastitog ramena, e onda ću mu prići i čestitati, ma i njemu i urednici knjige, uz koji zlatovez pohvale tekstu, pa neka vidi kako se biva Čovjekom! (A još je stari Brecht govorio da je kaos jedina zbrka u kojoj ima poretka.) Odakle ovom čovjeku tako prostrana duša?, pitat će se naš autor, odakle, odakle, i ja bih jednu takvu. Pa pitaj se, pitaj, Valentine Paviću. Nije sramota pitati se, sramota je biti đubar. E, tako.

Žao mi je zbog otkaza, pa koliko sam ti puta rekao da vizionar tvog kalibra treba otvoriti vlastiti ured. Morat će Iva uskočiti sad malo. Znam ja da si ti dobar čovjek, moj Gogo, i da te sigurno ne tješi tuđa nesreća, ali, evo, vidiš, nekako se nadam da sam ti ipak možda malo pomogao, jer da si na mojem mjestu, u ovim previranjima u kojima sam se obreo, pa sigurno bi ti bilo još teže. Zato ću sad završiti ovo pismo. A o razvoju situacije s Pavićem obavijestit ću te, naravno, kad za to dođe vrijeme.

Prijateljski tvoj

Z.