I

praznina muku muči
sa svojim nastavljačima
evo je gdje zastire se bržim vremenom
evo je gdje brka se s novom puninom
gdje nanosi puder sebi pred ogledalom
gdje odsijeca mnoge noge
evo me gdje molim
za još jedan ples sa njom

II

ako uopće tražiš razloge
kakve-takve ili čak dovoljne razloge
ako želiš za njih rastvoriti svoje meso
isplaziti jezik do crvene zemlje
pa ih zalijepljene svaliti u ždrijelo
ako ih želiš utaknuti
u pukotine u svom vidiku
u sve te izbeljene vlažne rupe
ako dakle tražiš razloge razlozima
onda nisi otvorio pogrešnu knjigu
iako razloge u njoj nećeš naći

III

ali prvo i prvo:
nastavljači su u čudu
nastavljači hoće razloge
hoće razloge za ustajanje
ustajanje je u tmini teško
teško je u tmini ne htjeti razloge
za nastavak tog čuda

nastavljači putuju sišu slike
ili grade kuće na trusnom terenu
i uče izumiruće jezike
i kuhaju juhe od nestajućih sastojaka

nastavljači pitaju
gdje su se to obreli sred ovih oboljelih
u kakvom će to pijesku usporiti
u kakvom to košmaru skončati

a brižna im praznina užinu sprema
a križna im nutrina južinu nema
i oni su u toj muci ostavljeni
igračke loše opjevanih sila

i oni bi sebe među korice sakrili
u meku bjelinu koja oprašta
uz hrbat bi se stisli
koji voljet će slatku prašinu

IV

praznina muku muči
sa svojim nastavljačima
obilazi izmiče ispričava se
i nastanjuje u mojem cjedilu
hoću biti njezina munja
neću biti vijest
praznina će ostati u cipelama
na polici na dlanu
čekat će na ulazak u žarulju

ne mogu biti u tom ponuđenom gradu
jer u njemu zoru
ne najavljuju ptice

notna pobuna

bića u crtovlju se bune
zbacuju snizilice sa sebe
razbijaju taktne crte
skaču sa svojih mjesta
i brišu oznake tempa
neumjesnih dekrešenda
i oholih ad libituma
svrgavaju corone
kriju ključevima brave
zabušavaju u stankama
i lome ligature u struku

bića u crtovlju se bune
i stvaraju glazbu
za koju nisu spremna
stvaraju glazbu
za koju moraju
ne biti spremna

pokušaj XXXIII

proključao i rastanjen
provučem se kroz ključanicu
otkotrljam se na ulicu
protisnem se kroz procjep šahta
preronim tu crnu vodu
izađem na drugom kraju
pa se prošvercam u iglu
prokolam tim tijesnim žilama
ispadnem između šavova
popucalih na kraškoj rani
mimikriram se u sjemenu
ispaljen budem u sretno jaje
narastem u vodi
dam se izvući na suho
narastem na suhom
dam se navući na led
poskliznem se na ledu
odlebdim među nebule
smrznem se do kuglice
što pljusne natrag u ocean
nabubrim u njemu
dokopam se kopna
dogmižem kroz kanjon
do toplog poluotoka
pronađem isti grad istu ulicu
dopužem do iste kuće
popnem se na isti kat
dotjeram do istih vrata
i opet ništa

kamen mudraca

što ću sada s njime
ni za što mi nije

za piljak prekrupan
za žabicu prekvrgav
za kocku preokrugao
za kresanje pregladak
za ljubav prehladan
za put pretežak

stavit ću ga pored puta
nekom će za nešto biti

pravo na raj
Ivanu Vidiću

svaki je ručak besplatan
i na njega su pozvani svi
osim onih koji kažu
da nema besplatnog ručka:
oni neka piju znoj
i žvaču novčanice

nema promjene
autoriteti su isti:
ptice nebeske
i ljiljani poljski

pepelovi

napokon su se kucnule
nazdravile neznanom
silom se nagodile
svaka u svojoj žari sada
dvije sestre:
jedna što te rodila
druga što te podigla
i u prah im odu razlike
i pod kamen odu strasti
i u muk ode sva ta buka
a prijestupi na pregled čempresima:
i pred kamenom još samo kratko
zȁmišljāj dva lica
za nikad istesanim stolom

dovoljni razlozi, zasad

postoji ono što zvuči kroz Arva Pärta
to što više njeguje tišinu no što svira
postoji ono što govori i govorka
kroz Lászla Krasznahorkaija
postoji hrast u Ulici Ivana Stožira
nepogrešivo probuđen u martu
koji nadživljava pišače i ubojice i mene
ta nota koja traje i kad struna pukne
i gitara u izbi istrune
i čekač u svojoj pritaji svene
sjena koja čeka idućeg bacača
udisaj koji nikome ne krade zrak
jezik iza kojeg ne stoji vojska
niti ijedna horda huškača
postoji Kolos iz sitnice stvoren
postoje osmijesi iza kojih ništa ne stoji
toliko ništa te skoro da im ne treba
nitko i ništa od sveg ovog gore

vino starca iz Plovdiva

u vinu starca iz Plovdiva
ima stvari tušta i tma:
ima tamnih ruža i veselog voća
vijesti iz dubina i vrckavih iskara
ima šuma kojih više nema
meke kože i kamenja u čizmama
ima različka i lišća u vrtlogu
gorkog sjemenja skupljenog u šakama
pečenih paprika i usahlih rijeka
razočaranja koja se vrate u polusnu
ima palisandra korijandra i oleandra
(sve to ima, kad vam kažem)

starac je na prvom katu
a unuk mi donosi vino na četvrti
zamišljam stasitu starinu:
čekinjaste obrve šake čokotu slične
oči u koje treba dugo gledati
da se razazna davni plamičak
usne što pamte kosu mrtvih ljudi
kaput koji ustrajno odbija baciti
misao o strmom brijegu
dok sjedi za stolom u gradskoj kuhinji
čupkajući odsutno rub miljetića

nikad neću upoznati starca iz Plovdiva

osrednji vijek

a što ako nije ni najcrnji ni najbjelji
ako se ne izdiže niskošću
i ne unižava visinom
što ako ne može više od trojke
a ni protestno pasti razred ne može
ako je gluh za našu prešućenu želju
da se bar kakvom apokalipsom iskupi
da neviđeno dno dotakne
što ako je prosječna predstava u teatru sjena
ako precima naćuljenih ušiju
i potomcima iščekujućih očiju
ne možemo dojaviti nečuvene vijesti
ako u situ nema krupnijeg grumenja
ako sitnicu ne nadvisi rastvoreni svod
– čime ćemo se onda
u svom sivilu u svojoj mlakosti busati?

ruka

kad je za sobom imao onoliko dana
koliko sad ima ruka što ovo piše
Yukio Mishima rasporio si je trbuh
po svim pravilima ceremonije

ova si je ruka za svih svojih dana
kad je već pisati primorana
kada si već krajeve crta
zasad bar tu smiješnost prištedjela

Majmonid

na komornom trgu
u Židovskom kvartu
svirac mršavi svira
pod kipom učenjaka
a vodič vergla svoje
ispred znojnog stada;
zvuci jednog svijeta
prate riječi drugog
riječi o djelima tim:
Vodiču za one što dvoje
Raspravi o logici
o otrovima šuljevima
astmi i afrodizijacima
o svemu od našeg Moše
i vodič (a ne Vodič)
namigujući svircu
ispriča na koncu
da u nožnom palcu
mudrost se sabrala sva
i tko god ga protrlja
mudar će i sretan bit;
stado znojno pohrli
k uglačanom palcu
a mršavi tad svirac
odlaže gitaru
i pali cigaru
čeka da navala mine
i da povorka krene
do kipova drugih
pa osmotri prihod
pesete na plišu
i pođe tad natrag
do tavana svoga
sjedne na krevet
dohvati pero
i nastavi tamo
gdje sinoć je kasno stao

noć u delti Mekonga

ne utiša se sve, istom se oglasi
što pod vrele vlage teretom zatajilo se:
žabe i hrana im što zuji, ptica bez oka
i preteški grozd zelenih banana
nad vodom što ga obrće ko da čegrta
i zvijezde ničim zapretane pridruže se zboru;
tko budan je dovoljno dugo, i sâm
nagrađuju ga u tmini sitna čuda:
zeleno koje izbija iz crnog i obrnuto
riba koja zine da napije se mjesečine
komarac koji u zadnji tren odustane od kože
i ptica tmastoga glasa
koja čekala je da zaspu svi osim tebe;
danju se ovdje ne piše poezija
kao što ni zmajsko voće danju ne cvate;
daleko od verande crne vatre gore
a posred njih stoluje tamni lik:
od njega
to već znamo
glasa nećeš čuti

potres

I

prastara zelena ruka izbije iz zemlje
zgrabi krevet za bok
i divlje ga zatrese uz cerek iz grotla

rastvori se prastrah
i više se nikad ne zatvori

II

južni križ se survao
u zagrebačku zoru

dugo nevidljiv na sjevernom svodu
sad je i od podneblja odustao
i u zemlju se prilježno zario
i nitko na njoj nije opazio
da se strane svijeta pod Sljemenom
više ne vide

i što će kome strane svijeta
kad je zviježđe u prahu i pepelu
u strahu i šȕti
u kojoj lišeno sjaja šúti
u tom smiješnom zlatu

III

a sada se vratimo kućama
istražimo ponore soba
pukotine koje nas zrcale
glasove koji se nježno gnijezde
u krletki za umuklu pticu

pitaj uznemirenu glinu
pitaj probuđenu klijetku

pred kućom je komad zemlje
pred okom je komad neba
beskraj nam ne gine

pregled vrta

rotkvice su nikle
između njih i peršina
pomiješana s humusom
leži gorčina od jednog lošeg dana
temeljito razgrađena

grašak također probija
izboje mu ometaju grude
zgrušane od ružne riječi
bačene u lice lijepoj stvari

špinat se tek sluti
među njegovim sjemenjem hlape kapi
iscijeđene iz jedne nezelene misli

treba još tek vidjeti
u koju ćemo gredicu
s kompostiranim viškom ponosa

to

to što ne može i ne smije biti
a jest
što je prerano ili prekasno da bude
a jest
što se kosi sa svim što ima biti
a jest
što zna da mu jestosti nema više
a jest
što se koprca u isparinama
a smiješno čvrsto jest
što jest i stiješnjeno je u tom jest
a ipak jest
to se oblači u boje nestanka
a ipak jest
to se skriva u prihvatljiva ruha
a ipak raskriveno jest
to zada sebi rane da bilo ne bi
a ipak neranjeno jest
to se obrati zatajenom
to se okrene od sebe
a tako bajno
tako sretno
jest

još jedna crtica o vremenu

kad se vrijeme zbijeno
u javorovom sjemenu
raspleše u stablo
kad se voda stlačena u kapsuli sna
ko dažd na glavu spavačevu stušti
kad se vrijeme ne raskvasi u nesanicu
nego se u tvoje tijelo zgusne
u kvasac u rukama ti usijanim
u nasušne sitnice
i u staze tvojim tragom utrte
što slijepe nas vode do sjemene vode
tada trajanje u bremenitom trenu
frcne u vis
u šir
u krošnju gdje se plameno
penjemo u nesvijest

rekvijem za riječi

najprije su vas nagrizli
pa pregrizli i izgrizli
rastavili vas od stvari
rastavili vas od sebe
zahvalili na suradnji
rekli da vas ne poznaju
ismijali sve zasluge
porekli vam vezu s pojmom
porekli vam vezu s ičim
prokleli vas na fin način
ispratili vas s gađenjem
s parfemom da smrt ne smrdi
izrabili vam ostatke
fingirali i preporod
da vas natrag u smrt gurnu
pa vas vratili u igru
kad bez vas obestvarenih
stvari više nije bilo
a tad se više ni vama
igrat igru nije dalo

traženje glasa

traže svoj glas
da skriju se u njemu.
da sigurni budu
i prepoznati:
od drugih i od sebe.
da ne budu rijeka
no jezero s razglednice.
da kasnijima bude
lakše pisat natuknice.
da grob im se dični vidi
već s ulaza u groblje.

mačka

što radi mačka
i smije li nemačka zborit o tome?
ona svoje zakone kroji
i očima odašilje vodu
na mlin što lamata po svome

želite nešto reći o mački?
zaboravite svoje slutnje
i bez razloga se bacite na glavu
ali tako da brkovi
uži vam budu od otvora lutnje

zar vi biste nešto
o mačkinim mislima znali?
ta krut vam je svaki kret
kičma premalo gipka
i radijus puno premali

što radi mačka
kad vi se dovijate o njoj?
zapravo baš ništa
o toliko ništa da vam se slutnje
ljušte sloj po sloj

šumska bajalica

nasred staze stoje
i poje i poje:
ako prođeš tuda
ništa neće biti
ako tud ne prođeš
bit će još ništije

nasred staze stoje
i poje i poje:
kamenu se vraćaš
kad kamen ne gledaš
kamen se razbija
kada pogled skloniš

nasred staze stoje
i poje i poje:
oko na vrh grane
vidi kosti tvoje
oko na vrh grane
davno umrlo je

nasred staze stoje
i poje i poje:
zmija je pobjegla
iz pjesme prije ove
zmija prijavljuje
korake ti krive

nasred staze stoje
i poje i poje:

nema naprijed natrag
nema gore dolje
ne odbaciš li noge
izmiče ti prijestol

nasred staze stoje
i poje i poje:
u lubanji je tijesno
u šumi isto tako
svugdje ti je tijesno
sve dok tražiš mjesto

nasred staze stoje:
stvarno da li stoje?

fizika nesnalaženja
(fusnota uz Johna A. Wheelera i ujedno uz pjesmu „šumske bajalice“)

uzavrela kvantna pjena:
nema desno niti lijevo
nema naprijed i natrag
nema gore niti dolje
nema prije i poslije
pjena se komeša, vrije
osveta za uvećanje:
kidam iz neodređenog
natrag u relativno
al me relativno neće
baca me u kvantnu pjenu:
nema desno niti lijevo
nema naprijed
i nema natrag
u oku zrele oluje
posljednji cvrčak
posljednji cvrčak ljeta
protivi se zakonima
protivi se namjenama
protivi se svršnosti
posljednji cvrčak ljeta
pokriva cvrčanjem cijelu šumu
cijelu uvalu i cijelu utihlost u njoj
on pokriva sve neispjevano
sve nedovršeno i sve neiskrčeno
mora biti veći i od crne smrče
i od crne smrti i od crne zemlje
on donosi spasonosni privid
i spasonosni prizvuk i prirast
njegova pjesma koja nije pjesma
produljuje ljeto i odgađa navlačenje čarapa
on sada mora biti čaroban
mora povješati note po kajdankama granja
da ih poslije svi mogu čitati
mora slagati crepove u zraku
i graditi bodrost u strahu
posljednji cvrčak ljeta
ne stiže biti ni prijatelj ni ljubavnik
on se ne pogađa ni s kim i ni s čim
mora biti dostojan praznine i nestanka
mora reći što se ne smije
što se krije u odmoru od zvukova
oblikovati otvor u krošnji u ušima
u deset hiljada gluhih duša

posljednji cvrčak pukne tako
da se muklo raspukne čitava šuma
a da nitko o tome
ne sazna baš ništa

Panguove buhe

div (Kinezi vele) postade prevelik pa umre
iz očiju mu nastali sunce i mjesec
dah mu se u vjetar i oblake pretvorio
kosa i brada u zvijezde i planete
iz kostiju mu nastale silne stijene
iz mesa brda, polja, plodna zemlja
krv se njegova u rijeke pretvorila
iz znoja mu na koži nastali kiša i jezera
trava i stabla iznikla mu iz kože i dlaka
bronca i žad iz njegovih su zuba nastali
iz mozga se oblikovali biseri i dragulji
a ljudi
eh, ljudi
nastadoše iz buha i sitne gamadi
na pregolemom Panguovom truplu