Donna Tartt pripada onim rijetkim spisateljima koji su za života uspjeli doći do kratkih vodiča kroz vlastiti opus, tzv. rough guidea, točnije rečeno, njoj se to dogodilo baš s knjigom 'Tajna povijest', a u okviru vrlo ambiciozno zamišljenog projekta Continuum Contemporaries, gdje je predstavljeno trideset zadnjih godina najutjecajnijih i najpopularnijih romana. Tako se Tarttova našla u društvu autora kao što je sjajna Margaret Atwood ili npr. u tom smislu nešto prigušeniji A. S. Byatt, a Amerikanci prezentirali još jedan proizvod koji je, pretpostavlja se, prezren u dragoj nam Europi. Knjiga o knjizi u kojoj je veći dio posvećen fabuli one prve knjige, plus iscrpna biografija pisca sa svim mogućim i nemogućim referencama. To su tanka, vizualno vrlo privlačna izdanja, u kojima su tekstovi o eventualnom prožimanju Platonom i Plutarhom, te autorovom čitanju Heideggerovog tumačenja grčke filozofije, kombinirana sa fotografijama s piščeve prve pričesti ili maturalnog putovanja. Velika je utjeha svakom običnom čovjeku da i ove face na tim fotkama izgledaju zblenuto baš kao što smo na tim fotkama ispadali i mi, a visoka razina profesionalizma kojom je odrađen onaj tekstualni dio u kombinaciji sa smijehom nad izbečenim Ianom McEwanom tijekom primanja diplome za najuređeniju kuću u kvartu velika su utjeha svakome tko misli da postoji nešto kao čisti uspjeh u životu, nekakvo esencijalno ležanje: eto, i oni najveći među nama povremeno završe sa grabljicama u rukama, muvajući se oko gredica cvijeća. Da stvar oko takvog provođenja kroz literaturu nije tipično američka izmišljotina i svođenje drevne europske kulture na razinu turističkog bedekera svjedoče i naši susjedi Mađari koji imaju sjajnu ediciju u kojoj predstavljaju velike pisce, Thomasa Manna, Hermanna Brocha, Roberta Musila itd. Njemce ne treba ni spominjati, njihovo poimanje kulture tako je glomazno i kolosalno, rogobatno i gusto, tako europsko, da bi se na njenim stazama i bogazama gubili i sami da se po njoj ne vodaju. Dakle, pisci kao Zadie Smith, Don DeLillo, Hanif Kureishi, Michael Ondaatje i Donna Tartt, koja je 'Tajnu povijest' objavila 1991. godine i stekla vrlo brzo glas kultnog a ujedno i komercijalno uspješnog autora, koja bi u ovoj ekipi, predvođenoj DeLillom, vjerojatno drijemala negdje na dnu tabele, uspjela se u međuvremenu oduprijeti velikom uspjehu jedne knjige i nastaviti dalje. Lani je sa svojim romanom 'The Little Friend' bila u najužem krugu za nagradu Orange, iako su na netu mišljenja čitatelja u vezi s tom knjigom poprilično podijeljena, od aklamacija do neodobravanja. Ova obožavateljica starih škotskih pisaca poput Roberta Louisa Stevensona, Waltera Scotta i Conana Doylea uspješno u 'Tajnoj povijesti' rekonstruira tajanstvenu atmosferu poznatu iz djela spomenutih autora, kombinaciju starih gotičkih građevina i još starije logičke dedukcije, sa misterioznim događajima kojih razlozi i motivi sežu u duboku prošlost. U središtu radnje narator je Papen koji stiže u Novu Englesku, točnije na Hampderski koledž, i tamo upada u ekipu studenata grčkog jezika, predvođenih briljantnim, zagonetnim profesorom Julianom. Zanimljivo je da je knjiga posvećena Bretu Eastonnu Ellisu, čiji su rani romani čista kontra ovome što radi Tarttova; njegovi potencijalni junaci u njenom tekstu prisutni su tek kao odjek, vidimo ih samo prepričane tijekom šmrkanja kokaina ili orgija, ovdje je u prvom planu naporno svladavanje grčke sintakse i, što je važnije, drukčijeg poimanja života no što je ovaj moderni. Šest studenata zajedno sa fascinantnim profesorom, dane provode u njegovom kabinetu na kraju cijelog tog kompleksa zgrada učilišta, u vrlo ugodnoj atmosferi grčkih nepravilnih glagola i gomile cvijeća koja ispunjava prostoriju, raspravljajući npr. pritom-a na osnovi čitanja Tukidida-na koji bi način njih šestoro osvojilo koledž. Snažno nafurani na zavodljivu grčku priču, predmnijevaju da bi, u slučaju da cijelu stvar izvedu besprijekorno, izazvali pozornost i pomoć bogova. Roman je prošaran tezama da su svi moderni jezici degenerirali do kuhinjskih, a da se ono bitno može izreći jedino na latinskom, a zagonetku ljepote u klasičnim djelima opisanih užasa objašnjavaju tajnom poetskog metra, jampskog trimetra, dok nas Danteov 'Pakao' zavodi skladom terca rime, koja omogućuje da ispričana stvar, iako strašna, iznutra odjekuje kao zvono. Ekipica tajanstvena, elitistička, u čvrstoj namjeri da cijeli život podredi dubljem i većem taktu no što je osobni, naravno, pogriješi. Ako bi vam ova knjiga ikada mogla leći, onda je to valjda upravo sada. Jesen je najbolje godišnje doba za gonetanje tajni.