Don DeLillo jedan je od posljednjih godina najspominjanijih američkih romanopisaca, poznat više po dobrom glasu koji ga prati, nego po knjigama. Kod nas je preveden dvaput (oba puta u zraku je visjelo pitanje i to je to?), i, također, oba puta smo uz njegovo imali prilike čuti i za ime Thomasa Pynchona. A ovaj posljednji nema problema s reklamom: Elfriede Jelinek, posljednja Nobelovka, u jednom je intervjuu rekla kako ju je stid otići po nagradu pored živog a nenagrađenog Pynchona.To je samo (trenutni) kraj oduže pohvalne balade o ovom romanopiscu, balade koja će vjerojatno biti koncipirana poput onih zamišljenih Bretonovih poema koje će se nadopisivati i nadopisivati, kako se kome digne. Evo nas ovdje pred srpskim prijevodom njegovog romana iz 2003-će godine, hvaljenim 'Kozmopolisom', u kojemu se njegova strategija rastezanja metafore do dimenzija romana srećom obuzdala i zaustavila na ispod dvjesto stranica, što pisanje ove recke olakšava i psihički i tehnički. Pred nama je lik dvadesetosmogodišnjeg multimilijunera i jedan njegov tipični dan, kojeg provodi u svojoj superluksuznoj limuzini; ona je centar ne samo njegovog svijeta, nego jedan od centara Svijeta, jer je frajer abnormalno bogat i njegove se zahebancije na računalu odražavaju na burzovna stanja uzduž i poprijeko ove male, nasmijane planete. Ide frizeru i usput u gunguli New Yorka stalno nalijeće na svoju suprugu-oženio se dasa ima jedno dvajst dana-no to ga ne priječi da mrkne sve što uleti u njegovu multikorporacijsku ultracyberpaukovsku mrežu. Njegov bodyguard barata pouzdanom informacijom kako netko kani ubiti ovo sućutno i prebogato stvorenje, što u roman ubacuje nešto 'napete' atmosfere. No, biće da je Dilajlo (Delijlo?) skužio kako to ne bu bilo dosta (pogotovo čitateljima slabijih živaca), pa negdje oko polovine knjige ubacuje njen kraj, monolog čovjeka nekoć uposlenog na kvaziodgovornijem mjestu u okviru multimilijarderove mulitkorporacije, obdržan ponad ucmekanovog multimilijarderovog tela. I, htio ja to priznati ili ne, od tog trenutka počinje malo pažljivije čitanje, nije ti svejedno što se pred tobom odvijaju posljednji trenuci čovjekova života, pa listaš sporije, odnosno, prebacuješ ventilator na najblažu rotaciju. Iako je odvratan ili upravo zbog toga. Naravno, taman kad si pomislio kako će sad krenuti omekšavanje tog tvrdog, bešćutnog gada, zatičeš ga spuštenih gaća iznad žene jednog od njegovih tjelohranitelja, i, a pazite, on stalno piči u autu, prćka po računalu i gleda te-ve, kad, neš ti, eto opet njegove dvajstineštodnevne žene: stoji, nejebana bila, u redu (unatoč sedamsto milijuna $ na rachunu) i, nemam pojma, kupuje salamu, recimo. Upada ona u auto, i, pronicljiva od Gavrilovićke (prehrambenog artikla poznato punog vitamina), saspe Tomu Cruizu u facu: osjetiš se na seks (gade!). No, čija je limuzina i da to nije slučajno, saznajemo već slijedećeg trenutka, kad joj Tom odgovori, to je glad, osjetim se na glad i na doktora. Zaboravio sam vam prepričati scenu, nije zanemariva kada je DeLillo u pitanju, on naime tako piše: Tomu C. tijekom vožnje liječnik tura prst u rektum-već pogađate, radi se o pregledu prostate, obaveznom svim dvajstosmogodišnjacima- Tom mirno nastavlja sa spikom, čak usput nabacuje zavodničke face i, dragi čitatelju, za razliku od mene i tebe, čak, takav naboden, i pobere određeni dojam, tj. poene. Sa milom si se suprugicom sretne još jednom, pretkraj romana, u tipičnoj Delajlovskoj masovki, gdje Cruiza zatičemo fasciniranog scenom trista golih tijela na cesti; ne časeći ni časa, skida se gol-kuži kamere, valjda snimaju nešto, i liježe i sam među njih. Kad, do njega leži upravo izabranica srca njegovog, a i tko bi se drugi, tome se sad ni vi više ne čudite, na koncu i valjao gol po asfaltu do ona? Don DeLillo ovdje je savršeno bezličan, kao i svijet koji opisuje, a njegova fraza kako pisci trebaju pisati protiv organiziranih oblika društva, kao imanentno zločinačkih, u Kozmopolisu je doživjela svoju doslovnu primjenu. U Melvilleovom filmu 'Samuraj' imali smo portret ubojice, ovdje imamo jednako hladan portret žrtve. Bude ti čisto drago što se ta dva subjekta sreću. Šteta što nije češće. Da ne bi bilo kake zabune, DeLillo je maher! Ume da se šali!