Teško je ostati ravnodušan prema knjizi iz koje te po čelu opali rečenica u stilu, zarana su njegovi roditelji shvatili da ne trebaju skupljati novac za njegov studij, pa su počeli na stranu stavljati novac za jamčevinu. Lehane je na ove prostore stigao ne krilima glazbenih časopisa, u kojima su njegovi krimići redovno dobijali panegirike, a priča o filmu, sjajnom Pennu i ikoni Eastwoodu kod mnogih je pojačala očekivanja. No prije ovog, na tržištu su se pojavila dva romana, jedan čudnog naslova, 'Tmino uzmi me za ruku' i drugi koji bi, barem po naslovu, trebao biti teški realizam, zove se, naime, 'Piće prije rata'. Knjigu čitao nisam, ali sam pio prije rata, što me čini donekle pozvanim za raspravu na temu Lehane, pro et contra, pogotovo što se svakih desetak godina pojavi na sceni frajer za kojega se kaže 'novi Raymond Chandler', prije nekoliko godina tim se riječima kitilo Jamesa Ellroya. Obojica su odlični pisci, i, pogotovo Ellroy, zavrjeđuju visoke komparacije, majstorski opisuju unutrašnji nemir, tjeskobu i sfukanost kao rezultat zbrke od mladosti, odrastanja, tj. života općenito. Lehane čvrsto drži kontrolu u rukama, jednog od trojice prijatelja, čije se sudbine u 'Mističnoj rijeci' isprepliću, u dobi od deset godina otmu na nekoliko dana pedofili, a compadrosi iz djetinjstva krenu različitim putovima jedne zapravo iste, lokalne sudbine, koju imate čast sretati svakodnevno i u vlastitom životu. To su oni spori božji mlinovi koji melju lagano ali temeljito, predvođeni prosječnošću kao vrhunskim kriterijem socijalizacije, i nesposobnošću za odrastanje kao ključnim faktorom procesa sazrijevanja. Jedan od njih trojice je policjot, umorena djevojka kćer je najopasnijeg, a onaj u djetinjstvu silovani najsumnjiviji je za počinjeni zločin. Znate, uostalom, film. Lehane na razini, bokserskim jezikom rečeno, pojedinačnog udarca, vrlo je dobar pisac, i, ruku na srce, obilato superioran većini britanskih prozaika koji su preplavili hrvatsko tržište zadnjih nekoiliko godina. Spominjem ih stoga što oni, Briti, tkđr. svojim libricama oslikavaju, ili pokušavaju uhvatiti sound koji bi vam isto trebao iz vlastitog iskustva poznat, a to je onaj 'žbrok' koji čujete u srazu vaših očekivanja i realnosti. Poklopljeni životi, oštro socijalno i ekonomski limitirani-stoga nam ovi Ameri zvuče itekako bliže od npr. Regine Delavale-u historijskom 'sada', tijekom godina trovani istim kulturološkim pesticidima poput vas, zapeli u životu otprilike na istoj postaji oliti odmorištu, i sad tamo čekaju smrt. Smrt nitko nije uzalud čekao, i ovdje u 'Mističnoj rijeci' je ima. Par riječi o prijevodu. Potreba zagrebanaca da knjige prevode u kaj ti pas mater slengu toliko je iritantna, klaustrofobična i idiotska da je shvatljivo zašto navijačima Dinama gdje god dođu razbijaju pičku po stadionima. Knjiga je dobra, u dijelovima vrlo dobra, sa krajem koji je malkoc neuvjerljiv i idealistički. Najbolji je kad oslikava međuljudske ili međubračne odnose, ona sitna mjerkanja, i pokvareni telefon na relaciji informacija-mozak. Žena koja na koncu popizdi od sumnji u vlastitog neurotičnog i zatvorenog muža, lokalni štemer koji se ponaša kao šuplji vitez, a sve to radi fino izglačanom rečenicom, koja rado završava u duhovitim poantama. No problem mu je što se ne zna odrediti prema nasilništvu, kao da se još nije odlučio da li da mu to što je netko macho bude cool ili bljak. Drugim riječima, Lehane je pisac koji vas itekako zna stjerati u kut, tamo vas izbombardirati, ali onda iznenada stane i kaže 'peace'. Ok, peace.