Način reklamiranja američkih spisatelja na kontinentu ima nekoliko referentnih točaka, a jedna od najupotrebljavanijih je da se u novom romanu najnovije američke literarne zvijezde radi o tekstu koji je ključan doprinos artikulaciji glasa generacije, kao što je to svojedobno bio Salingerov 'Lovac u raži'. Pa smo ove godine imali prilike čitati Jonathana Lethema, čija je 'Tvrđava samoće' i vani pobrala solidne kritike i komparacije s zanijemjelim kultnim piscem JD Salingerom. Salinger je zanimljiv slučaj: prestao je objavljivati prije četrdesetak godina i uz Thomasa Pynchona vjerojatno je najpoznatiji svjetski pisac koji se povukao iz javnog života i popratne medijske halabuke. Jonathan Lethem i JD Salinger razlikuju se poprilično: Lethem ispisuje ulični mit, i pravo susjedstvo su mu pisci krimića poput Jamesa Ellroya ili TC Boylea, dok je Salinger obiteljski kroničar i mitoman. Samo, Salingerovo brbljavo divljenje, Salingerove usklike na temu života čitatelj može nositi do groba. Njegova ushićenost možda jest blebetava, ali nipošto nije isprazna. Ili, na pravim mjestima dobar pisac ne podiže glas, ne viče, stvari i situacije budu tako dobro postavljene da se sva galama dogodi u tišini. Sav lom bude nekako nečujan. Pravi pisac postavi stvari naopako pa se izvuče. Ispliva. S vašom radosnom njuškom na leđima. Spasio vam je popodne, večer, uzeo je jedan komad vašeg života i uglancao ga. Pa se sad sav sjaji. Najradije biste ga nazvali i upitali želi li možda ulicom prošetati s vašim psom ili čak da vam pričuva dijete, toliko mu vjerujete. Dave Eggers rođen je prije tridesetak godina, i 'Potresno djelo nesigurna genija' prokrčilo mu je put do nacionalne pa onda i svjetske slave. U ovom neobičnom romanu punom digresija, dodataka i zahvala opisuje smrt svojih roditelja i nastavak svog života nakon toga; ono što je ovdje zanimljivo, što je Eggers poželio ispričati, jest činjenica da je tada dvadesetdvogodišnji pisac imao na skrbi svog sedmogodišnjeg brata. Međutim, roman nije pažljiva katalogizacija njihovih putešestvija i suočavanja s banalnošću egzistencije, nego je negdje između često naizgled ničim izazvanih pohvala životu i bolnih prisjećanja na polagani raspad tijela njihove majke, dan 'uživo' sa svim mučnim detaljima njena umiranja, od pljuvanja zelene, smrdljive sluzi u posude i maramice, do portretiranja brojnih transformacija njene ličnosti. Bolest i od najbližih pravi 'najudaljenije'. Ova mješavina kletvi i oda posve se slaže s s nesigurnošću significiranom naslovom. Udarac je bio jak i teturalo se preko cijelog ringa. Protivnik? Ha, ha, eno ga, čini se, u svim uglovima odjednom. Glavni junak ove knjige, uz neobično velik piščev jezik, je očaj, kojemu se narator pokušava oduprijeti svim silama, osobito na mjestima na kojima s njim stupa u čvrst zagrljaj. Stambeni i prehrambeni problemi izazivaju kod Eggersa smjesu reakcija, najčešće prezir prema tako banalnom izazovu za tipa koji je upravo sam sahranio roditelje i skrbi o bratu, s kojim se često igra igre 'oca' i 'sina', kako se povremeno oslovljavaju, na istoj toj ničijoj zemlji između nade i- nihilizma, kojeg je moguće zamisliti tijekom opisa npr. vožnji u automobilu. Žešći čitatelj, nešto naprasitijih navika, tad doista može zamisliti Eggersa kako parkira auto pored mora, i, mrtav hladan, s bratovom rukom u šaci, ušetava u njega najležernijim zamislivim hodom. To što se Eggers u takvim trenucima odlučuje pustiti u autu grupu Journey, druga je stvar. Cest La vie. Grupu Journey svrstava, inače, među američke grupe koje sviraju inovativni rock. Američki spisateljski bum posljednjih godina, i etabliranje generacije koju se nakon lani objavljene antologije 'Spaljena djeca Amerike' doživljava u komadu, možda ipak nije ni posve uzaludan marketinško/medijski proizvod. Jonathan Franzen, Rick Moody i Dave Eggers najpoznatiji su igrači ove spaljene lige. I ne pišu loše, doista. Svi oni su na neki nesigurni način genijalni, i povremeno je moguće u njihovim knjigama osjetiti izvornu strast, određenu količinu krčenja svog puta. Imaju zamah, rječitost, skoro sve. No protivnik im je počesto tek njihova sjena. Čak i kad ih ovako direktno odvali po glavi, kao Eggersa. Kao da sve shvaćaju predoslovno. Kao da su malkoc preveć zaljubljeni u sebe. Ne znači da nemaju što voljeti, ali...Ne da voze predobre aute, nego ih nekako zabljesne šasija, nekako ne čuju rad motora, a i kuće im imaju bazen viška, ako se shvaćamo. I onda, dosta je pogledati samo malo nizvodno, malo unatrag, prema npr. DeLillu, i vidjeti tu razliku između pisca koji ostvaruje kontakt s temom i pisca koji je odlučno ocrtava ali se boji u nju udariti, što pokušava zabašuriti gomilanjem priča i pričica sa ili bez dodatka. A da pritom, iako ti piše o strahotama, nijednom ne zazvuči strastveno ili potresno. De Lillo možda udara u lutke, a ne žive ljude, ali to također, pod određenim okolnostima, ako je lutka čemu, ako je čvrsto konstruirana, može prokrvariti šaku, i zahtijeva izvjesnu količinu beskompromisnosti. Pravi pisac i pravi boksač imaju, naime, nešto zajedničko: plaču prije ili poslije, a ne za vrijeme borbe.