Problem malih naroda i njihovih kultura, obično izloženih najekstremnijim zamislivim utjecajima je, kako se to popularno kaže, ujedno i njihovo najveće bogatstvo. Ima, li, doista, nečega ljepšeg i u umjetničkom smislu poticajnijeg od suprotstavljanja različitih entiteta do same granice otvorene netrpeljivosti? Probajte zamisliti kulturu, nije nužno kako će vam u takvom slučaju naša domaća varijanta pasti na pamet, čiji su umjetnički artefakti jedini dokaz postojanja nekog naroda kao nacije, a sve ostalo puke su ekonomske, geopolitičke i ine više ili manje nasilno postavljene odrednice. Ili probajmo ovako: zamislite literaturu koja je katalizator za osjećaj svijeta koji nestaje, a koji ste svojedobno upoznali pod vrlo širokim i vrlo neodređenim terminom 'europskog kulturnog kozmopolitizma'. U ovom se slučaju ne radi nužno o književnosti malih naroda pisane na njihovim domicilnim malim jezicima, nego o prirodnoj sklonosti autora da se izražavaju krećući se rizičnim teritorijem eksperimenta kontrapunktiranog tradiciji. Znači literature koja se oslanja na europsku kulturnu baštinu kojoj istovremeno povećava fon, pojačava zvučnost, smještajući je u novi kontekst, a čiji senzibilitet nije nužno sužen na televizijsku ili filmsku svijest, nego vam, dapače, pruža osjećaj da čitate 'pravu' literaturu. Koja niti je intertekstualna, niti interaktivna sa medijima koji vas svakodnevno preplavljuju. I u vezi s kojom vam nijednom tijekom čitanja ne padne na pamet riječ 'dosadno'. Cees Nooteboom je svoju 'Priču koja slijedi' napisao po narudžbi, za sajam knjige tijekom kojega je bila besplatno dijeljena kupcima koji bi na sajmu potrošili određenu količinu novaca. Knjiga, zapravo kratki roman od nekih devedesetak stranica, tako je dospjela u ruke mnogima, a s druge strane od struke bila ocijenjena vrlo visoko, te istovremeno nagrađena prestižnom europskom nagradom za roman godine. Glavni junak i narator 'Priče koja slijedi' klasični je filolog Herman Mussert, a roman započinje njegovim buđenjem u hotelskoj sobi u Lisabonu, iako je prethodne noći najnormalnije legao u svoj krevet u Amsterdamu. Poprilično zaprepašten, pokušava odrediti gdje je, i iznad svega, tko je, jer je prva stvar u koju je posumnjao bio vlastiti identitet. Sobu je prepoznao gotovo odmah, budući je u njoj proveo neke od rijetkih ljubavnih trenutaka svoga života, sa kolegicom iz škole u kojoj je radio, a koja je bila u braku sa jednim od profesora. Suprug njegove ljubavnice bio je i pjesnik, a za njegovo pjesnikovanje narator cinično konstatira kako je povremeno kapalo 'iz mlačne provincije njegove duše'. Tako mlačno-provincijski Herman Mussert određuje cjelokupnu situaciju u kojoj živi i radi, i gdje se, osim njegovih povremenih posjednuća nekim od Ovidijevih i Platonovih tekstova, gotovo ništa niti ne događa, barem ne njemu. Sve dok mu se u okviru jednog tako dijetetski življenog života u krevet ne ušulja spomenuta kolegica. To je prvi korak događaja koji će prerasti u skandal, koji neće imati tipični predznak bračnog trougla, jer je spomenuti pjesnik istovremeno u vezi sa najatraktivnojom učenicom u školi. No do sukoba dvojice muškaraca svejedno dolazi, Mussert biva otpušten sa posla, i do smrti, a o njoj se ovdje radi, piše turističke bedekere. A kao takav jedan turistički bedeker iz zemlje mrtvih nameće se, potuno cerebralno, i ovaj njegov roman, u kojemu opisuje posljednje dvije sekunde u životu glavnoga junaka, prikazujući sve što mu prolazi kroz svijest u trenutku umiranja. Tijekom čitanja lako su uočljiva sitna izmicanja perspektive, u drugom dijelu romana nepremošćivanje fabularnih tijekova, kao i svjesno izbljeđivanje likova. Dojam koji ovakvim fintiranjem izaziva najlakše bi bilo odrediti kao oneospokojavajući i tjeskoban, kad ne bi bilo tog neprijepornog čitalačkog užitka tijekom prikazivanja putovanja na drugu stranu života kao besmislice identične onoj koja nas je pokretala dok smo bili ovdje-malograđanština se nameće kao nerješiva enigma življenja, a tematizirana metamorfoza kao varljiva nada svima koji su ovdje jednom već bili lažni.