Život je okrutan, neudoban par opanaka. Recimo, najbrži si u ulici, čak u cijelom naselju. Super fora. Starci te pošalju u trgovinu i ti, za razliku od druge djece, rado odlaziš po namirnice, čak imaš smajl na fejsu: jer to je tebi divna prilika za trčanje. Čak i sa kruhom i mlijekom u vrećici ti-letiš. Zato je nemalo iznenađenje bilo vidjeti, tijekom polaska u srednju školu, da u gradu ima još dječaka utegnutih ovim letanjem do samoposluge i nazad, od kojih su neki, o gadosti li svemirskih razmjera, izgleda češće od tebe išli u trgovinu. Hitrih li malih smradova, ukratko! Tako je meni izgledala priča o 'tragičnom' geniju Brianu Wilsonu i njegovim Beach Boysima. 'Pet Sound' navodno je odličan album, jedan od onih koje svatko tko prati ovo popularno notovlje treba imati na policama, i, zašto to kriti, eno ga i kod mene pod slovom B. Problem koji je Wilson imao zvao se Beatlesi ( ironije li, isto po slovom B), koji su kod ovog kalifornijskog slavuja izazivali tone jala, te je kod Wilsonovih doma, čini se, bilo slično kao u onoj Sartreovoj knjizi u kojoj rođaku Jacquesu ne smiješ spomenuti Engleze, jer, čujte, Jacques, divan inače mladić, na sam spomen ovog naroda jednostavno poludi. Sad, da li je Wilson zamračio jer ga je ekipa podjebavala spominjući mu često liverpulske bube, ili se trknut rodio teško je znati, no da je njime rukovodio nekakav surfersko/natjecateljski poriv čini se neupitnim. Dečku se trkalo sa munjama. Iz Liverpoola. Od izlaska Sgt Pappersa Wilson je, u maniri nadinfantilizacije gotovo epskih razmjera, pokušavao nadigrati ovaj legendarni album, i iako nitko živ osim njega vjerojatno ne zna što to znači, i ljeta gospodnjeg 2004-te zatičemo ga u istom teškom poslu. 'Smile', Wilsonova izgubljena pop simfonija nastala je kao rezultat te njegove želje za nadmašivanjem Beatlesa, kao rezultat poprilično imbecilno i trlkački shvaćene konfiguracije snaga na glazbenoj sceni. Stihove Van Dyke Parksa Wilson je višeglasno raspjevao, i snimio album koji je sve što ja osobno ne želim da bude glazba koju volim, a prije svega dosadan komad blejajuće i zavijajuće plastike izgubljene u vremenu i prostoru. Ovaj Ikar pop melodije i polifonog jujukanja se, poput mitskog mu imenjaka, spržio o zrake vlastite sulude ambicije, a, da ostanemo u sferi mudrih interpretacija, baš kao u pjesmi W.H. Audena ili Breugelovoj slici, uvijek će biti seljaka poput mene, koji će cijelu tu ujurdumu gledati sa strane i češkati se po stražnjici. Od šezdesetih naovamo promijenilo se more i pripadajuća mu mapa vjetrova, pa na toj pučini, Wilsonu nepoznatoj do boli, ovaj album luta i luta od jednog do drugog nasukavanja na greben playera, da bi se tamo, bar je tako kod mene bio slučaj, razbio sve u šesnaest. Krhotine nekoć velikog talenta preporučljive samo filigranski strpljivim slušačima čeličnih živaca i Beach Boys fanovima. Album je inače po glasovanju Uncuta proglašen albumom godine, no ova godina nije bila tako loša da bi je mogle pobijediti izmiksane vrpce iz šezdesetih, sorry. Koja nekrofilija.