U svojoj novoj teorijskoj knjizi „Lexicon of the Mouth: Poetics and Politics of the Voice and the Oral Imaginary“, američki umjetnik zvuka Brandon LaBelle odlazi i korak dalje od akuzmatskog i otuđenog poimanja glasa o kojem u studiji „Glas i ništa više“ govori slovenski filozof Mladen Dolar.

Dolar kaže kako je „glas ispaljen iz tijela da kruži tamo negdje“, odnosno, poput „tjelesnog projektila koji se odvojio od svojeg izvora, osamostalio, a ipak ostao tjelesan“. Tako usnoj šupljini, koja s jedne strane proizvodi glas, a s druge strane sudjeluje u disanju i unosu hrane, a u svojim je sekundarnim pojavnostima zaslužna i za mrmljanje, davanje poljubaca itd, LaBelle pridaje kvalitete tjelesnosti i jezičnosti. Teoretičarka Judith Butler, primjerice, na sličnom je tragu kad primjećuje da se i sama okreće i govori upravo zbog želje da za njom netko čezne.

Što se same prirode glasa tiče, „izvor glasa ne može se vidjeti, jer izlazi iz tajne i strukturalno zapećaćene unutrašnjosti, te ne može nikako zahvatiti ono što vidimo; svako je ispuštanje glasa u svojoj biti trbuhozborstvo“, primjećuje Dolar. LaBelle dovodi u pitanje akuzmatsku prirodu glasa („akuzmatski“ podrazumijeva zvuk čiji izvor ne možemo dokučiti; cf. Michel Chion, „Audio-vision – Sound on Screen“, Clio, 2006.), kao ozvučenog događaja koji i nije moj, a koji se nikad u potpunosti ne usklađuje s onime tko govori. Koliko god glas i dolazio iz tijela, nikad zapravo ne pripada subjektu, uvodeći nekoga u svijet a da je istovremeno fundamentalno odvojen od njega samog. Zahvaljujući tome, Dolar mapira glas kao predmet čije je osnovno stanje određeno osnovnim razmakom između onoga što vidimo i onoga što čujemo, između glasa i tijela. S druge strane, ne bi li glas mogao biti nešto kao napetost, propituje LaBelle, poput elastičnog izdisaja ili k tome, bitka za uspostavu tijela, prije nego li otuđeni zvuk? Ne toliko predmet, već prije osnovni uradak tijela? Tijelo koje hoće biti subjektom? Kod Freda Motena, tako, nalazimo da je glas sustav koji odbija povezati glas sa subjektom koji govori.

Vratimo li se Dolaru, „glas je tjelesni projektil koji se odvojio od svog izvora, osamostalio se, dok ostaje tjelesnim“. LaBelle ide za tim da istraži proces u kojem je glas određenje ličnosti, premda nestabilno, da se uspostavi odnos između sila objektifikacije i potražnje za subjektivnošću. U poglavljima koja nose naslove raznim prema afektima usta (uvodno, u prijevodu: „Ugristi, prožvakati, pojesti“, sa svojim klupkom kulturnih referenci koje sežu od Mikea Tysona do grofa Dracule, preko Vita Acconcija možda je i najzahvalnije) poigrava se s pojmom leksikona kako bi ispitao serije malih pokreta usta, koje naziva „mikro-oralitetima“, prilikom kojih je glas konstantno u funkciji i pokretu – koristi se i primjenjuje na poslu, poput smijeha dok se smijemo ili ljubimo, odnosno pljuckamo – pokušavajući vrednovati sve te pokrete zaozbiljno i uvažiti ih. I isto tako, dati im mjesto unutar većeg konteksta glasa i onoga što to znači – govoriti. Tako da se osim Dolarovih postignuća, zapravo glas poima i kao jasna identifikacija nečije prisutnosti, pojam koji je sam po sebi problematičan, ali ga mikro-oraliteti ipak podupiru.

Uoči „Leksikona usta“, američki umjetnik sound-arta Brandon LaBelle koji posljednjih osam godina živi u Berlinu, napisao je i studije „Background Noise: Perspectives on Sound Art“ (2006.) i „Accoustic Territories: Sound Culture and Everyday Life“ (2011.). Reći će kako je ustanovio da je zvuk dubinski povezan s iskustvom bliskosti, društvenog povezivanja i ponovnog uvjeravanja baš kao i nasrtaja, upadica i prijetnji, a da mu slušanje omogućuje priliku da tijelo i čula izloži ranjivosti tih podražaja. Stoga, kao cilj ovog djela, autor ustima daje ključno određenje kao agilnom i životvornom stvoru, kao zbroju dijelova čija su ostvarenja i izrazi raznoliki, budući da ostvaruju multiple ličnosti i mnogostruka ostvarenja. U poglavlju pod naslovom „Poljubiti, lizati, isisati“, usta su iskonski erotičan organ koji potiče napetosti seksualnog iskustva, zbog bliskosti između koreografija govora i seksa. I dok Lacanova teorija glas poima kao objekt, LaBelleu je daleko privlačnije ponovno uspostaviti usta kao ona točka u kojoj je glas najživlji, bilo kao tišina, praznina ili bezvučnost, kao zona najnastanjenia kretanjima čežnje, ležećeg iščekivanja glasa; usta koja se mogu otvoriti radi mene ili pak ostati zatvorena, čime glas postavlja prizorište za pojavu glasa. Na to se nadovezuje i institucija poljupca, podsjećajući nas koliko događaj može osnažiti javni prostor, ne samo kao individuirani čin između dvoje već i kao opći pokret erotske slobode. Prema riječima Francesca Bernardija, „empatija između tijela je uništena medijskom virtualizacijom, baš kao i uživanje u dodiru drugoga i užitak življenja u gradskim prostorima“. Ljubljenje tako postaje izrazom tijela koje uživa u svojoj slobodi, izvodeći otpor spram „financijske mafije“, smatra Biffo, i svih mehanizama koji stavljaju naglasak na tržišne mehanizme.

U proširenoj perspektivi glasa, upozorava na Labelle u zaključku knjige, podnaslovljenom „Prljav“, upirući vrškom jezika u njegovu budućnost, ističe zadovoljstvo što je uspio nadići pojednostavljenu dihotomiju na jezik i tijelo. Radije uviđa kako se jedno gnijezdi uz ono drugo. U korijenu govora, koji se skriva u mesu usta, nalazi se i ono, doslovno izreći – nešto, za nekoga. Pričanje je izravno porađanje narativa, oblikovanje priče kao i briga za ono što otkriva. Tako su i pričanje i narativ par koji je uočen kao složeno lingvističko utjelovljenje koje može poslužiti kao tip otpora suvremenom pojačano privatiziranom suvremenom neoliberalnom svijetu. Može li se tako locirati nove oblike suradnje davanjem narativa, posebno u službi trajnog dijaloga. U nastavku, riječ je o otvaranju usta, pogotovo zbog onih koji možda nemaju glasa, ali imaju usta. Uostalom, ono što oblikuje javnost ne nalazi se samo u tijelima onih koji popunjavaju prostor već i u znakovima koje oni stavljaju na papir, jer se upravo kroz čin pisanja vježba ono što usta imaju za reći, kao i nečije pravo glasa.