Kakav čudan i miran tekst čuči usred ove knjige, pod naslovom 'Ispovijest književne vjere'. Priča, a moguće ju je pronaći ispod, ide otprilike ovako: za početak zamislite mladog čovjeka, studira nekog vraga, što je u ovom slučaju, vidjet ćete, više od standardne fraze. On stanuje u kući ili stanu, svejedno, nasuprot kojemu svakoga dana pada jedna mala, ne nužno i nježna zraka svjetlosti. On prilazi prozoru ne bi li se okupao u toj zraci svjetlosti. Mislim, vizualno je dojmljiva, i budi metafore, gotovo pa smješta život u okvir iz kojega se on doimlje shvatljivim. No, usput, a metar-dva za prevaliti osjetljivom čovjeku, to vam je kozmos između, pogled mu zapne za knjige. Za, kako se ono kaže, sublimiranu, transformiranu, preobraženu svjetlost. Za Knjigu, zapravo. Generalno i doslovno, kako vi hoćete. Ta knjiga priča također u osnovi jednu jednostavnu priču. Bili jednom jedan čovjek i Nepoznato Nešto. E sad, na ovom je mjestu potrebno biti dodatno oprezan. Zamislite dodatni oprez. Mislim, malo-malo pa se puko nešto predstavi kao Nepoznato Nešto, a zapravo se radi o ordinarnoj banaliji. Stoga oprez! Vidite li i vi, kao npr. ja, indijance kako se šuljaju? Na vršcima mokasina, hodaju kao da se mole. Vi, naravno, znadete, bit će krvi, ali, taj hod-molitva je sam po sebi. Iako će krv liti u potocima. Kao u Gibsonovoj 'Pasiji'. Zamislite vi te batine! Da, i stane pored police, i uzme jednu knjigu. U njoj, recimo, pronađe rečenicu, 'U hrvanju s nekim nevidljivim, odjednom stane u nepomičnost'. To je to! Nešto čemu je nemoguće locirati kretanje najbolje se lovi nepokretnošću, odmah vidiš kako autor zna što govori. Djelovanje nedjelovanjem. No, ovaj pisac je od rijetke rasne vrste, nikad ne odustaje, vraća se na papir s lovinom među zubima: 'Nevidljivo pred našim očima prijeđe među stvari, između kojih sada leži i s kojima će se izmiješati.' Ukratko, 'roditelji moji bjehu ljudi' kao da se nadopisuje na ove riječi Boris Beck kolumnistikom objavljivanom po periodici, a samo za vas naštimanom u knjigu ključnog naslova za treći milenij. Krila u koferu, zbilja. Unutra imate vrlo precizna uputstva o vađenju krila iz kofera, o pronalaženju rđom nagriženih mjesta oko lopatica na leđima, imate tu i izvijač- zavijač da ih uglavite, a neke su rečenice unutra pravo pravcato ulje-da ih nauljite! Na današnjoj književnoj sceni 'drage nam domovine Hrvatske' tako je rijedak slučaj da netko piše bez pristranosti i bolesne posesivnosti pa ga ne treba propuštati, ovako kad se dogodi. To šarafljenje, mislim. I da, i što se dogodilo studentu nekog vraga? Promijenio je školu, učitelje, sve.