Vjerojatno ste i sami u određenom smislu svjesni kako jaz između generacija danas gotovo da se preselio na jaz između godišta. Da godište 1970 i npr. 1977. ne govore istim jezikom. Švedska fizičarka Bodil Jönsson piše između ostaloga u ovoj svojoj knjižici i o tome. Svaka generacija tj. godište u svijet ulazi putem svojih, ovim odranije prisutnima, nepoznatim ili djelomično nepoznatim, šifriranim govorom. Danas kao nikada, kaže Jönssonica, učitelji stare brže nego učenici. I općenito, nekako se sve ufitiljilo, pa unatoč gomili pomagala i shortcutova, od prometala do svih tele-objekata (telefona, televizora itd.) kojima smo okruženi, svi skupa gotovo da uopće nemamo vremena. Iako je vrijeme jedino što imamo. U romanu 'Obratnica noći' Michael Gruber govori nešto slično, prikazujući situaciju u kojoj njegova junakinja već djelomično pripada ovoj vrsti nomadskih naraštaja kojima, za njih same, povijest počinje već danas, u najboljem slučaju jučer. Ovdje je junakinja romana u situaciji da nema što prenijeti mlađima, jer ona i oni ne govore istim jezikom, nemaju ista iskustva. Sve se češće pišu filmske (para)enciklopedije u kojima povijest filma otpočinje sedamdesetih godina prošlog stoljeća. One ranije autore se 'ne kuži' pa se na njih ni ne gubi vrijeme. Ili glazba, pa na koncu, što je još važnije od spomenutih stvari, ekonomija, gdje je danas nemoguće osjetiti prijelaz između kupnje, proizvodnje ili prodaje, koje se sve događaju u apstraktnom prostoru trenutačne razmjene. Pa prehrana: brzi obroci itd. Brzina promjena, zajedno sa stopom nataliteta, zbog koje će uskoro više od polovice čovječanstva imati manje od osamnaest godina, potpuno će promijeniti okolnosti u kojima živimo, i uopće neće biti čudno, jer 'više ne postaje u prvome redu više, ono najčešće postaje drukčije', da ove nove generacije ne uđu u tipičnu političku sferu, nego se odluče za druge oblike postojanja; na koncu, već je rečeno kako se nova seoba naroda već dogodila- masovnim 'preseljenjem' na internet. Jönssonica već u ovodu iznosi razloge za zabrinutost, zapravo za akciju: postavlja pitanje kako je moguć tako očit prijelaz, unatoč sve većem materijalnom blagostanju-govori o zap.svijetu-od mirna življenja u 'očigledan nemir i doživljaj neritmičnosti' modernog čovjeka? Korijene rastrojenosti pronalazi već u vremenu kada se dogodio prijelaz od isplaćivanja radnika u naturi na isplaćivanje novcem, mijena koju su ljudi svojedobno doživljavali kao realnu opasnost. S druge bi se strane o manjku vremena moglo govoriti iz pozicije umnažanja potreba, kojih sada ima u odnosu na konac devetnaestog stoljeća deset puta više: 400 umjesto četrdeset. Što napraviti? Ova lukava fizičarka kaže otprilike, važno je stati na loptu, ne raditi ništa, ne otputovati, ne čitati, ne gledati filmove, nego jednostavno-čekati. Nešto će se početi mijenjati, i isprva možda nećete primjetiti promjenu ali, vaš panični ritam polako će se vratiti i dobro uskladiti sa tipičnim vremenskim tijekom, a on nema veze sa satnim vremenom. I nekako primjetno, neprimjetno, svejedno, ponovno vam se vrati osjećaj, ili ga, zapravo, čak prvi puta steknete- 'da je vrijeme vječno'. Odnosno, da se prostire na sve strane. Kao pravi pejzaž naše svijesti. Jönssonica iznosi vlastita iskustva, to knjizi daje poseban štih, a njena specijalistička naobrazba, s druge strane, sve obilježava autoritativnom aurom. Pedantna je, i stvari promišlja redovno iz nekoliko različitih uglova, primjerice kada govori o podijeljenom i nepodijeljenom vremenu, pripremnom vremenu; nepodijeljeno vrijeme daje vam osjećaj, davno već zaboravljeni, beskrajnih ljetnih ferija, a parcelizacija na vremenske odsječke pravi malu paniku, jer-zapravo, tih tjedan dana kojih imate osam u dva mjeseca, ni ne traju dugo. Brza rješenja, kojima obiluje vrijeme u kojemu živimo, nemaju nikakve veze s ovim autotretmanom: drukčiji doživljaj vremena posve je osobna stvar, pripada vašoj najvlastitijoj vlastitosti, i propust je nad njegovim tijekom dati nekome drugome nadzor. Zakloniti se, ponekad i od samoga sebe, u ovako življenom životu znači spasiti se. Za sve nijanse subjektnog i objektnog, za njihov dijalog i prepletanje. Biti spor ne znači vući se, nego kružiti više puta oko teme, znači skladati život: 'Kao Krilon, vrtim se oko razloga. Vraćam im se i po nekoliko puta, iz nešto drugačijih pravaca, do nešto drugačijih točaka'. Varirati. 'Jer tako se najbolje uči-ne jednokratnim događajima, ni preciznim ponavljanjima, nego preinačavanjima'. Godine su veliki pojačivač. Iskustvo, a ne uspomene. To su one brazde negdje duboko u vama, koje su izdubili svi veliki i mali događaji, sve što se smjestilo u veliki kotao vašeg osjećaja svijeta, to je ono mjesto na kojemu se kuvate kao svoje vlastito jelo i jelo za druge. Novi doživljaji liježu u stare utore, djelujući retroaktivno i futuroaktivno, a svaki novi događaj budi nove varijacije na stare zgode, mijenjajući ne samo ovaj, nego bogateći prošle dane, otvarajući istovremeno nova vrata u hodnicima budućnosti . Vrtuljak koji se okreće sve bliže svojoj osi, bez opasnosti da poludi, bez potencijala da propusti. Pustiti ne znači propustiti, to znači ne intervenirati dok se različiti mirisi i vremena miješaju i plode. 'Zato je svaki idući doživljaj bogatiji, a idući još bogatiji.' Lukav ratar vlastite vremenske brazde pušta sjeme događaja da se 'preokrene naopako', da se okrene van, da pokaže lice: ne dere mu kožu, ne maltretira ga prijevremenom, robusnom analizom. Nego čeka. Ove jednostavne riječi prate u stopu konkretne geste: nedostupnost nasuprot putem mobitela konstantnoj raspoloživosti, i ne žurenje kontra jurnjavi.Moramo se povremeno 'boriti za život pustinjaka'. Što se tiče novih, nadolazećih generacija, zanimljiva su joj razmišljanja, trezvena, pribrana, realna: ona postavlja pitanje što ako je ovaj naraštaj prvi koji će se suočiti sa činjenicom da odraslost ne postoji? Mladi su nam ljudi, kaže, potrebni prije svega kao mislolozi. Jednako kao što su nam potrebni tehnolozi. Jer, 'novi doživljaji motreni kroz stare načine mišljenja, izobličuju iskustva'. Ili, ne idu nove zakrpe na stare vreće. I, 'bit će zanimljivo vidjeti kad mladi dobiju moć. Ali možda uopće neće htjeti moć u formalnim demokracijama, na lokalnoj i globalnoj razini. Možda će pronaći sasvim nove oblike moći? ' Svakako je bitno, smatra, da njihova mladost ne bude svedena na doba naukovanja, pripremno vrijeme za staru odraslost. Važno je znati da današnji mladi ne moraju postati isti kao današnji stari. I tako dalje. Ova fizičarka u jednom je trenutku svog života smogla snage da zamijeni civilizacijsku životnu laž prirodnim slijedom koji se nalazi u svakome od nas. Pri tome nije ponudila nijedan nadomjestak, nikakvu jeftinu mistiku, nego tek napomenula kako će se svakome na njegovom unutarnjem(i vanjskom) platnu pojaviti njegov vlastiti slijed stvari, ulančan po logici njegove osobne unutarnje glazbe. Upozorivši istovremeno da se viđeno neće poklapati sa onim intersubjektivnim, da će nam se početi događati život sa smanjenom mogućnošću konsenzusa, no, s druge strane, većim nervnim kapitalom da te razlike između sebe i drugih, možda i svih, tko zna, mirno podnesemo.