50. SEAM / The Problem With Me (Touch & Go, 1993)
"I'm feeling guilty just for being afraid", deklarira Soo Young Park u uvodnoj "Rafael" trenutak prije nego što započne predivan gitaristički vatromet. Pogled vam tada klizi i na svjetlucave kugle/mjehuriće koje krase omot albuma. Oko srca je toplo, a snuždeni osmijeh se umorno pojavljuje na licu. To je metafora cijelog albuma, pa na kraju i krajeva i cijelog opusa ovog nestabilnog banda (samo Soo Young vjerojatno zna koliko se ljudi prošetalo kroz band). Jedno od najugodnijih skloništa desetljeća.
49. JIM WHITE / Wrong Eyed Jesus (WB, 1997.)
«Wrong Eyed Jesus» je prvijenac Jima Whitea, stanovnika Floride i bivšeg manekena (vjerovali ili ne) s plodnim stažom u struci (Milano i sl.). Ovitak albuma krasi priča (fiction? non-fiction?) na čak 14 strana o tome kako je White ubio «wrong eyed jesusa», dok su pjesme poput «Book Of Angels», «When Jesus Gets A Brand New Name», «Sleepy-Town» ili maestralne «Perfect Day To Chase Tornados» obavijene plavičastom izmaglicom južnjačke gotike. Netko je Whitea nazvao beatnikom koji voli Flannery O'Connor. S pravom. Ploča o američkom Jugu, s istinskim duhom Juga, «Wrong Eyed Jesus» je nesuđeni soundtrack za Parkerov film «Anđelovo srce». Strašan tip.
48. SPARKLEHORSE / Good Morning Spider (Capitol, 1999.)
Na turneji kojom je promovirao svoj moćni prvijenac «Vivadixiesubmarinetransmissionplot» (uh!), Mark Linkous a.k.a. Sparklehorse završio je u višemjesečnoj komi izazvanoj narkoticima. Nakon što se vratio iz mrtvih, brzo je prionuo poslu i svoja «iskustva bliska smrti» pretočio je u album koji je uzburkao duhove rock and roll javnosti. «Good Morning Spider» krunski je dokaz kako sva velika djela (umjetnosti, rock and rolla) proizlaze iz nekih diskontinuiteta, neobičnih spojeva, čak «pogrešnih skretanja». «Good Morning Spider» je Linkousov «purgatorij», prepun slijepih ulica, labirinata i zabranjenih mjesta. U njega se ulazi na vlastitu odgovornost. Kolosalna ploča, ingenioznog tvorca.
47. YO LA TENGO / I Can Hear The Heart Beating As One (Matador, 1997.)
Ako ste bili umorni od otuđenosti i negativnosti kojima su nas tih godina bombardirali iz svih grana izražavanja, uvijek ste mogli računati na pouzdano društvo iz Hobokena, jednu od nauljudnijih i najsimpatičnijih grupa koje ste upoznali. Ekstatično radosni, vrckavi i razumni, YLT su 1997. ponudili supstrat svoje karijere. Šetnja kroz rock povijest i pop sadašnjost koju ste s lakoćom mogli i morali ponoviti više puta. Mnogo puta.
46. STEVE EARLE / I Feel Alright (WB, 1996.)
Prije nego je postao najglasnijim pjesnikom erozije američkog sna (protestni albumi «Jerusalem» i «Revolution Starts Now»), Earle je bio utjelovljenjem odmetničkog duha country i rock and roll glazbe. Koliko je to zapravo povezano i koliko je svojim pjesmama o naličju Amerike on već odavno najavio moralni sunovrat Novog svijeta, ponajbolje će posvjedočiti album «I Feel Alright». Nastao je (uz sjajni akustični «Train A Comin'») po Earleovu izlasku iz zatvora i danas zauzima jedno od središnjih mjesta u njegovu fascinantnom opusu. Od uvodne, naslovne pjesme, preko waitsovske balade «Valentine's Day» do oproštajnog dueta s Lucindom u zaraznoj «You're Still Standing There» on sja punim sjajem. Zatvor je napunio njegove kreativne baterije, a Earle je spremniji nego ikada obračunati se s licemjernim društvom koje ga je toliko puta odbacilo.
45. SON VOLT / Trace (WB, 1995.)
Glazba koju stvara Jay Farrar, duša skupine Son Volt, tek je kružno sjećanje. Ono vuče podrijetlo s dragih ploča Ramonesa i Pistolsa, Byrdsa i Neila Younga. I još dalje, s kompilacija starog folka i countryja "Rounder Recordsa" koje su on i Jeff Tweedy gutali kao srednjoškolci u rodnom Illinoisu. Nakon raspada Uncle Tupela, Farrar je za razliku od Tweedyja i dalje ostao u obzorju skučenih tradicionalnih formi (country, folk, rock), zrcaleći unutar maloakordnih obrazaca doista snažan emotivni i autorski naboj. "Trace" je složen od trominutnih melodrama, priproste, no prekrasne melodije. I znam dosta ljudi kojima se takvi Son Volt više sviđaju od Wilca koji su krenuli putevima velikih ambicija (dakako, većinu su i ostvarili). Dakle – punk, Young i country. Kružno sjećanje. Nenametljivo, iskreno i lijepo.
44. BEDHEAD / What Fun Life Was (Trance Syndicate, 1994.)
Delikatni vezovi braće Kadane bile su prave audio inačice mazarije impresionističkih majstora. Svaka vrtnja "Liferaft", "Wind Down" ili "Powder" otkrivala je niz novih detalja i fascinantnih sitnih poteza. Postizanje ugođaja letargije i "zdrave lijenosti" nije išlo nauštrb pjesama tako da su sretni bili i ljubitelji forme i oni kojima je stalo da sadržaja. Naravno, najviše su likovali oni koji podjednako traže obje komponente. Divno.
43. THE LEMONHEADS / It's A Shame About Ray (Atlantic, 1992.)
Evan Dando se gotovo petnaest godina dobrano trudio uništiti vlastitu glazbenu karijeru, no pokazao se tvrđim orahom nego što je i sam mogao pomisliti. Od beskonačnih pijanki s mladim hoollywoodskim starletama, puno mi je draža njegova sklonost ćutilnom gitarizmu i ispovijednom stihu, koja ga je učinila jednim od najvoljenijih američkih autora novije rock povijesti. Svojevremeno je Gram Parsons bio razlogom zašto su njegovi The Lemonheads omekšali svoju hardcore/punk brijačinu (lijepa obrada "Brass Buttons" na albumu "Lovey"). Potom je registrirani utjecaj Simona i Garfunkela izrodio jednu od najljepših gitarističkih pop-ploča uopće – "It's A Shame About Ray", ploču na kojoj su pjesme savršene, upravo stoga što su tako sponatne i neusiljene. Dandov veliki trenutak božanske milosti. Melodije od sunca i meda.
42. CALEXICO / The Black Light (City Slang, 1998.)
Glazba s uvjerenjem, iživljena, oprljena velikim pustinjskim suncem, glazba što se cijedi niz čelo i briše o mokri rukav košulje. Joey Burns i John Convertino najjači su bas i bubanj današnjice. Na remek-djelu "The Black Light" skupine Calexico, oni poručuju kako znaju pravu istinu o postanku Novog svijeta, o zemlji koja jede svoju djecu i bez skrupula zatire neprilagođene. Zato su Burns i Convertino izabrali dragovoljno izgnanstvo u pustinju Arizone i ondje su u kućnom studiju stvorili pjesme čije je polazište multikulturalni esperanto američko/meksičke granice. Kao da njihova matična skupina Giant Sand, na zaboravljene partiture Ennia Morriconea, svira najsjetniju tex/mex uspavanku za kojega umirućeg Leoneova anti-junaka.
41. HAMMERHEAD / Into The Vortex (Amphetamine Reptile, 1994.)
U vrijeme kada su Chokebore bili pop, Supernova šaljiva, a Today Is The Day ružna strana Amphetamine Reptile gitara, ovaj trio transplatiran iz Sjeverne Dakote (!) u Minneapolis je svoju mizantropiju i manjak komunikacijskih vještina iscijedio kroz napet, težak i energičan punk prekrcan decibelima. Ova zbirka opasne paranoje ("Someone should clean this dirty world! Someone should save the pretty girls!") 10 godina nakon pojavljivanja zvuči nevjerojatno svježe, kao da je upravo isporučena. Dapače i nažalost, mislim da ćemo sentiment Hammerhead i na ovim prostorima moći sve bolje razumjeti.
40. MAZZY STAR / She Hangs Brightly (Capitol, 1990.)
Osamdesete su bile plodne godine za velikog psihodeličnog maga iz LA-a, Davida Robacka. Početkom osamdesetih, on je hrabro zakoračio u brisani prostor poslije punka i novog vala sa skupinom Rain Parade (bili su dijelom tzv. «paisley undergorunda»). Potom je s pjevačicom Kendrom Smith (ex –Dream Syndicate) na dvije briljantne ploče skupine Opal ispisao svoj halucinantni rock and roll palimpsest. Početkom devedesetih, pak, udružio se s još jednom acid kraljicom kristalnog glasa – Hope Sandoval. Prvijenac Mazzy Star «She Hangs Brightly» , nošen deliričnim tripom «Ghost Highway», album je «nove psihodelije» koja savršeno apstrahira starinske, nekoć neumjerene autorske navike u duhu zeitgeista.
39. DISTORTED PONY / Instant Winner (Trance Syndicate, 1994.)
Distorted Pony su ovim albumom praktički podvukli crtu bučnog punk rocka. Da li se intenzitetom moglo nadmašiti reference na orwellovske vizije iz "Dept. Of Existance" ("Enemies dragged by in chains. Tanks and rockets rolling by.") i bespomoćnost jedne "Cripple" ("Trembling awake. Every choice a mistake.")? Teško. Iz buketa perkusija, dozirane mikrofonije i čvrstih pjesama izlazila je gotovo opipljiva mučnina. Bijela buko, počivaj u miru uz još jedan stih za kraj: "Mogao bih se prodati za spokoj.". Amen.
38. BAILTER SPACE / Robot World (Matador, 1993.)
Svojevremeno su kao opskurni The Gordons na Novom Zelandu "raštimali" pjesmu prije nego što su to na drugom kraju svijeta gotovo identičnim metodama učinili Sonic Youth. U svojoj novoj inkarnaciji ovaj trio je kao nukleus zvuka postavio repetitivnu i ekonomičnu toplinu gitare. "Robot World" suptilno vibrira kada ga slušate tiho, a zapljuskuje valovima blaženstva kada ga odvrnete. Naravno, ovo nikako nije jedini album ovog banda kojeg morate imati. Slobodno posegnute za bilo čim iz njihove prostrane diskografije.
37. JAWBREAKER / 24 Hour Revenge Therapy (Communion/Tupelo, 1994.)
Blake Schwarzenbach bio je Salinger/Kerouac za punk generaciju 90-tih, odnosno za sve one koji nisu željeli niti odrasti niti postati dio bezlične i marketinški dirigirane "Generacije X". On je najpronicljiviji i k vragu-najbolji tekstopisac kojeg je taj nesretni punk iznjedrio. Žao mi je ukoliko mislite drugačije. Punina njegovih stihova servirana je sa snažnim, primjereno monolitnim pjesmama kojih je ovaj neponovljivi band imao na bacanje. Vjerujte mi, ima ljudi koji se i u ne-tako-tinejdžerskim godinama mogu poistovjetiti sa Schwarzenbachovim opservacijama. Uh, itekako ih ima.
36. STEVE WYNN / Fluorescent ( Mute, 1994.)
"Amerika je u našoj podsvijesti", ustvrdio je jednom Wim Wenders i lucidno pojasnio svoju (i našu) glad za rock and rollom.U pjesmama velikog rock umjetnika Stevea Wynna "Amerika" nije tek zemljopisno odredište, ona postaje "plutajući" mitem kojega, htjeli mi to priznati ili ne, često (i nesvjesno) prizivamo kako bismo riješili vlastite dvojbe i strahove. Unatrag petnaestak godina, sa Steveom "Dusty" Wynnom i "zidovima" proveo sam više besanih noći nego s većinom dragih ljudi koje poznajem. Držim da sam u najtrusnijim razdobljima svog života bio bukvalno "spašen rock and rollom". Wynnovim pjesmama ponajviše. Wynn je svoje vrhunce imao tijekom osamdesetih s grupom The Dream Syndicate, dok je njegova najbolja solo ploče tekovina novog milenija («Here Comes The Miracles»).Tijekom devedesetih nanizao je nekoliko izuzetnih ploča, različitih po pristupu i količini decibela, a ja sam se na koncu odlučio za njegove najtiše trenutke – prekrasnu soft-rock kontemplaciju «Fluorescent».
35. AMERICAN MUSIC CLUB / Everclear (Alias, 1991.)
U Marka Eitzela rubna su životna iskustva rezonatori što titraju njegovim skladbama do rasprsnuća. Samoća, očaj, AIDS koji odnosi prijatelje – naličje su glamoura američke zapadne obale, koje on prelama kroz gustu mrežu tekstnog i instrumentalnog tkanja. Za potonje se brinu njegovi American Music Club, jedna od ponajboljih skupina koju je američki rock and roll ikada imao. Nakon briljantnih izdanja s kraja osamdesetih («Engine», «California»), AMC su početkom devedesetih nastavili furiozno. Prvi u nizu bio je album «Everclear», ploča maničnog, eksplozivnog lirskog sadržaja i začuđujuće primamljive i otvorene forme. Gotovo jednako je briljantan i album «Mercury», objelodanjen dvije godine poslije. AMC su sredinom devedesetih prekinuli s radom, da bi se pobjednički vratili na scenu 2004. godine.
34. KRISTIN HERSH / Hips And Makers (4AD, 1994.)
Predah od aktivnosti sa Throwing Muses, Kristin je iskoristila za otkapčanje od vanjskog svijeta. Kraljica je uzela akustičnu gitaru, sjela pred slušatelja i krenula. Od onog što je otktila tijekom poniranja u svoju korodiranu ali nepobijeđenu psihu tijelom su prolazili trnci. Uz pomoć Michaela Stipea Kristin nam je poklonila besmrtnu "Your Ghost", a uz njeno propadanje u vremenu do 1984. ("The Letter") gutali smo knedle. Teško je bilo dočekati smiraj nakon ove intimne priče. "All girls cry. Like I said, I don't know why.".
33. LUCINDA WILLIAMS / Car Wheels On Gravel Road (Mercury, 1998.)
«Car Wheels On Gravel Road» Grammyjem je ovjenčani album jedne od najvoljenijih američkih kantautorica. Manje je to važno od sadržaja ove sjajne zbirke pjesama. Lucinda je već tri desetljeća utjelovljenje odmetničkog duha countryja i rock and rolla, a pjesme koje je ovom prigodom ponudila javnosti još su jedan prilog njezinoj viziji autorske i osobne slobode. Iz žestokog sraza «hormonski i kultorološki definirane ženskosti» Lucinda Williams je istkala odu svojoj nomadskoj mladosti (njezina je obitelj često mijenjala adrese, pa je tako živjela u Čileu, Mexicu i u barem desetak američkih saveznih država). Jedna od njezinih najboljih ploča, zasigurno.
32. UNWOUND / Repetition (Kill Rock Stars, 1996.)
"Znam točno što pokušavam učiniti ali objašnjenje me čini budalom.", procijedio je Justin Trosper i pogodio u srž stvari. Nemojte se praviti kao da ne znate o čemu priča. Smrtno ozbiljni i iskreni, no sada sa manje volje za konfrontacijom, Unwound su se okrenuli prema sebi. U tom preispitivanju i smirivanju nakon divljine prethodnog "The Future Of What" snimili su ovaj gigantski album, nešto što ni sami više nikada poslije uspjeli dosegnuti.
31. WILCO / Summerteeth (Reprise, 1999.)
Već s prvim disonantnim tonovima psihodelične «Misunderstood», koja je otvorila ploču «Being There» koju godine prije, jasno je da su Tweedy i njegovi Wilco odškrinuli vrata novog i nepoznatog svijeta. Ondje gdje se nekoć oslanjao na nevino čistu naraciju i milozvučje rickenbeckera, počela se nazirati opasna i onespokojavajuća autorska igra Jeffa Tweedyja. «No depression» ikona iz čistog je mira odjednom povela band sa utabanog puta u klinč sa nasljeđem Beach Boysa i Beatlesa. Javnost je bila oduševljena i zbunjena. Da li je «A Shot In The Arm» zaista puna referenci na droge ili ovdje rade simboli? Kako čovjek sa sređenim bračnim životom može samo tako napisati «She's A Jar» i «Via Chicago» sa uvjerljivim prikazima (bračnog) nasilja? Ništa čudno u tome što se band nakon ovog albuma raspuknuo i morao krenuti u novo preispitivanje. Band koji je odgojio alt. country generaciju, jednostavno je destruirao i materiju i vlastiti imidž. Wilco mogu sve.
30. MODEST MOUSE / The Lonesome Crowded West (Up, 1997.)
Ova tri dečkića su kod brijanja još morala paziti na bubuljice, no ipak su dočarali stanje moderne Amerike uvjerljivije od nekog dokumentarističkog putopisa. Isaac Brock je crtice o životu u prikolicama, šoping centrima, na drogama i na autocestama koje presijecaju velika prostranstva zapisao onako kako bi to učinio James Joyce da se kao autostoper nedavno obreo na nekom ugibalištu za kamione u Arizoni. Propulzivan rock na granici plesa, white trash tok svijesti i... još mnogo mnogo toga u 74 prekratke minute.
29. GIANT SAND / Glum (Imago, 1995.)
Giant Sand jedva su preživjeli devedesete. Nakon što su krajem osamdesetih bili jednim od najpouzdanijih smjerokaza ka novoj mladosti rock and rolla, te snimili nekoliko antologijskih ploča, Gelb i društvo su ciglih deset godina stvarali ploče na rubu (vlastitog) raspada. "Glum" je upravo takva ploča, takvih Giant Sand, koji nisu znali hoće li dočekati sutra. A sadržava sve ono što je Divovski Pijesak činilo, i još čini, toliko omiljenima. Fini balans country i western topike i meditativne lirike, prikriven suludim ritmičko-stilskim obratima i plutajućom gitarskom osnovicom – riječju: kataklizma od pjesme, dekonstrukcija na djelu. Poslušajte samo obradu sto-puta-obrađivane "I'm So Lonesome I Could Cry" Hanka Williamsa. Ne liči niti na original, niti na koji od brojnih covera. Uskoro je umro Rainer Ptaček, Burnsu i Convertinu je krenulo s Calexicom, a Gelbu je ostalo snage da "izvrne dušu" i stvori najbolji album karijere – "Chore Of Enchantment". No to već pripada dvadeset i prvom stoljeću. "Glum" je jedna od tri najjače ploče Giant Sanda. Da skratim.
28. FUGAZI / Steady Diet Of Nothing (Dischord, 1991.)
"Silence is a dangerous sound. We must keep our eyes OPEN!"- ključan je stih MacKayea iz sloganske "KYEO". U doba histerije zaljevskog rata, Fugazi su smirili energičnu tutnjavu sa prethodnog "Repeater" i svoje pjesme pojačali usporenim tvrdim dub ritmom ("Reclamation", "Stacks"), no svoj pogled nikako nisu mogli usmjeriti sa Busha seniora i sebe samih. Zapravo, sve je reducirano na jednostavan i za vladajuću kliku zastaršujući zahtjev: "Here are our demands: we want control of our bodies". Ploča kojom su Fugazi jednom zauvijek postali više od običnog banda.
27. LAMBCHOP / What Another Man Spills (Merge, 1998.)
Kurt Wagner je najbolji skladatelj među parketarima i najvještiji parketar u svijetu pop-glazbe. Amerikanac-južnjak europske finoće, Wagner je rođen u Austinu, odrastao je i danas živi u Nashvilleu, i taj se genetički –emocionalni i glazbeni – kod može prepoznati ispod složenih orkestracija njegovog mnogoljudnog banda. Lambchop su zadužili pop glazbu nizom briljantnih izdanja, a ja sam ovom prigodom odabrao meni najdraži album «What Another Man Spills». On na neki način nudi najbolje od obiju Wagnerovih faza. One prve – koju reprezentira remek-djelo «How I Quit Smoking» (i koju odlikuje barokni slow-motion; gdje su sve pjesme šaputave i spuštene u istu ravan – u visinu očiju), te one druge koja je započela albumom «Thriller», a kulminirala medijski ovjenčanim «Nixonom» (i koji predstavlja Lambchop kao razigrano white-soul-country kopile). Obrade East River Pipea i Curtisa Mayfielda su vanserijske.
26. THE JESUS LIZARD / Liar (Touch & Go, 1992.)
David Yow nikada nije bio konvencionalan pjevač, no ovdje zvuči kao kidnapirana žrtva koja se unatoč krkljanju i gnjevnom lajanju ne uspijeva riješiti krpe koja joj je nemilosrdno tutnuta u usta. Od zgusnute svirke banda iskaču sve žile na tijelu i već od pravocrtne agresije uvodne "Boilermaker" jasno je kako ovdje nema puno dinamičkog poigravanja: cijeli album se vozi u crveno i intenzitet ne pada niti u elegičnoj "Zachariah". Držite se onoliko čvrsto koliko možete i nadajte se da će toliko biti i dovoljno. Mislim, nitko vam ne brani da se nadate.
25. MY BLOODY VALENTINE / Loveless (Sire, 1991.)
Nekoć, kada sam imao rjeđu bradu i gušću kosu, dakle prije petnaestak godina, više sam naginjao musavom albumu MBV-a s kraja osamdesetih «Isn't Anything» , negoli poliranoj, pravocrtnoj buci koju su predstavili na albumu «Loveless». Čovjek mijenja stavove i gubi određene nijanse emocija, pa sam ja danas veliki zaljubljenik u album «Loveless» (ali ne nauštrb «Isn't Anything»), labuđi pjev banda, ali i jednu od najutjecajnijih ploča novije povijesti rocka. Skladbe «Loomer», «Touched» ili «Soon» toliko su skladan spoj soničnog i romantičnog, da su sve svoje brojne oponašatelje godinama potom činile smiješnima.
24. TAR / Jackson (Amphetamine Reptile, 1991.)
Sofisticirana glasnoća čikaških Tar odavala je pažljiv odnos banda prema svojoj glazbi i djelovala kao prototip brižno dizajniranog proizvoda. Već sam pogled na njihove aluminijske, ručno izrađene gitare bio je dovoljan da shvatite kako je u tu u pitanju mnogo više od rutinskog izraza frustracije/alijenacije. Nedavno sam se slušajući toplu mehaniku «Goethe» i «Viaduct Removal» zapitao da li je ovaj band ikada u karijeri odsvirao pravu solažu. Mislim da nije.
23. ELLIOTT SMITH / Either /Or (Domino, 1998.)
Jedan od presudnih trenutaka novije rock (ali i filmske) povijesti jest onaj kada je Smithova pjesma "Miss Misery", koja se našla na soundtracku za film "Dobri Will Hunting" Gusa Van Santa, nominirana za nagradu Oscar. Nije pobijedila, dakako, no Elliott se pojavio na dodjeli nagrada svirajući prije Celine Dion. Na stranu sve to. On je svojim taktilnim glasom što se gubi u jedva zamjetnim kadencama oskudnog instrumentarija pokorio neformalne pop krugove i stekao pravu vojsku poklonika u cijelom svijetu. Elliott Smith je stvarao novi pop (ili rock, kako vam drago) jezik, a ipak star poput svijeta, "učen kao knjiga i naivan poput rođenja". U glazbu je ušao tiho, no za njim je ostala živjeti legenda. Prije nego što si je rastrojstvu zario nož u srce, Smith je za sobom ostavio barem dva remek-djela. Albume "XO" i, naročito, "Either/Or".
22. THE JAYHAWKS / Sound Of Lies (American, 1997.)
Na ovitku albuma «Sound Of Lies» zapisano je: «A Near Fistfight With A Friend, Driving Home With One Eye Open, For Myself This Record Is A Beginning And An End». Riječi su to Garyja Lourisa, sada ključnog čovjeka The Jayhawksa – nakon što je Mark Olson napustio band i odselio u pustinju Joshua Tree. «Sound Of Lies» jedna je od onih sablasno-moćnih ploča na rubu raspada kojoj je jedino pravo mjerilo intenzitet bola. I sve nam to isporučuje band koji je ranim albumima postavio nove standarde za filantropsku viziju americane. Iza gromkih gitara i zavijajućih violina, Louris je svoj bol usmjerio ka uspomeni na najtužniji band rock ere – Big Star. Sjajno, sjajno.
21. NEUTRAL MILK HOTEL / In The Aeroplane Over The Sea (Merge, 1998.)
Raspamećeni genije Jeff Mangum i njegov kombo koji je djelovao kao da se došuljao iz knjiga Emile Ajara razdrmali su svijet sa samo dva albuma u svojem opusu. Uznemirujući, evokativni napjevi puni prizora magičnog realizma i distorzirani folk mogli su promijeniti cijeli svijet da im se samo pružala prilika. Zauvijek ćemo pamtiti kako Jeff Mangum voli Isusa Krista, a nećemo se tako osloboditi niti slika oca koji razbacuje smeće, krila u kralježnici i lišća koke uz planinsku granicu.
20. EAST RIVER PIPE / Gasoline Age (Merge, 1999.)
"The Gasoline Age", četvrti album FM Cornoga alias East River Pipea, vjerojatno je najcjelovitija posveta automobilu u popularnoj glazbi uopće. Automobil je najjednostavnija eskapistička formula Cornogovih poraženih junaka. No samo naizgled besciljno oni kruže slabo osvijetljenim predgrađima . Nisu oni otuđeni prokletnici, već ljudi sa srcem i dušom. Ponoćno "krstarenje" katarzični je trenutak uspostave duševne ravnoteže sa svim dnevnim jadima. F.M. Cornog svojevremeno je zaronio u život, ravno, nespreman za šok koji ga je umalo slomio. Danas se on svjesno izolira, povlači u osamu, ne linijom manjeg otpora, već sviješću i "terenskim" iskustvom rođenog opservatora koji jako dobro shvaća svoje poslanje (ili prokletstvo?) na Zemlji – on je ukleti i odbačeni trubadur koji ima rijetki dar tumačenja srži i smisla općeg životnog kaosa. Od pijanca i beskućnika Cornog je dogurao do «do-it-yourself» genija.
19. BELLE & SEBASTIAN / If You're Feeling Sinister (Matador, 1996.)
Belle & Sebastian ime su dobili prema dječjem igranom serijalu iz šezdesetih, dok je sam band nastao 1995. kako bi se odradila fakultetska obveza (točnije, stvoren je njihov prvijenac «Tigermilk», objelodanjen u maloj, ograničenoj nakladi; on je kasnije, nakon ovacija koje je izazvao «If You're...», reizdan, a album iz prve serije dostizao je cijenu od nekoliko stotina funti). «If You're Feeling Sinister» je jedna od onih ploča koje već na prvo slušanje ostavljaju bez daha i izazivaju ugodno treperenje ošita. Gorštački, škotski naglasak u sklopu nečega što se možda i olako imenuje «hippie-folkom»svoje prave izvore nalazi po najrazličitijim zapećcima pop svijeta. Nezaobilazni Nick Drake, The Beatles i The Byrds, šareni, psihodelični pop skupine Love, The Doors, The Smiths, Felt, REM, čak Yo La Tengo moguće su destinacije. Do naših su dana B&S održali reputaciju ponajbolje skupine s Otoka. Za njihove je skladbe suvremena psihologija nehotice skovala sintagmu «emocionalna inteligencija». Meni je to sve što tražim od pop glazbe.
18. BONNIE "PRINCE" BILLY / I See A Darkness (Domino, 1999.)
Čudan je momak taj Will Oldham. Opskurni glumac smiješnog, bezvremenog lica, "nalik embriju, ili čak vanzemaljcu čiji se ljudski lik tek formira", pjesnik tuge, pjevač gori od Younga i Dylana zajedno. I takav je čovjek zaslužan za vjerojatno najjaču demistifikaciju pop medija unatrag deset i više godina. Navade iz glumačkog zanata on je prenio i u svoju glazbenu karijeru – na pokretnoj vrpci stvara rock and roll-karaktere i time tvrdoglavo proklamira stav da potpis na koricama ploče ništa ne znači. Pjesma je ono što vrijedi i ono što ostaje. A naš Will takvih ima podosta. Počev od prve ploče Palace Brothersa i ingeniozne balade o incestu "Riding", koju ništa ne može odvratiti od njezina tužna kasa u vječnost, pa do naslovne pjesme ovog albuma, potpisanog imenom Bonnie "Prince" Billy. Kada je Johnny Cash onako zdušno otpjevao "I See A Darkness" na trećem albumu svoje američke tetralogije službeno je ovjereno ono što su zadrti "oldhamovci" odavno znali – Will Oldham je Cash dvadeset i prvog stoljeća.
17. OBOJENI PROGRAM / Najvažnije je biti zdrav (Search & Enjoy, 1990.)
Suhi new wave rock porijeklom iz Panonije može biti superiorniji nad svojim starijim anglosaksonskim bratom? Svakako. Kebrin dječačko nepjevački vokal sjajno se uklapao u neagresivni trominutni rock kojeg je primjereno «živom» produkcijom osjenčao Koja. Koliko su OP bili udaljeni od dominantnih matrica na ovdašnjem podneblju, bilo je najjasnije iz Kebrine cerebralne poezije pune simbolizma. «I dok plove misli bola, strasti, sreće, i ja se pitam kojom snagom još se krećem». Žrtve zemljopisa.
16. LUNGFISH / Artificial Horizon (Dischord, 1998.)
Spremni ste za Sudnji dan? Daniel Higgs se ovdje ne skriva iza višeznačnosti i varave mističnosti, već uglavnom referira na KRAJ. Dostojanstveno kretanje sporih ponavljajućih fraza kao da poručuju kako band na Armageddon odlazi sa stilom. Blaži ton kojim sa instrumentalom «Light For All» završava album ipak teško ispire oporost «Ann The Word» i «Shed The World», te drhtavicu i gotovo derviški trans brojanice «Pray For The Living». Higgs je poručio kako je ovo posljednja pjesma koju pjeva. Svijet je nestao u nježnom povjetarcu.
15. WHISKEYTOWN / Stranger's Almanac (OutPost, 1997.)
Svojevremeno je Ryan Adams, čudo od djeteta, pokrenuo "prokleti country band" zato što je "punk rock težak za pjevanje". Whiskeytown su bili ultimativni country-rock "lažnjak" generacije stasale na pjesmama Nirvane. No to je tek početak priče o grupi Whiskeytown. «Stranger's Almanac» je ploča koja daje novi smisao «rickenbeckerima u countryju». Whiskeytown se pri tome ne odlučuju na neograničeno iskorištavanje izuma Grama Parsonsa i The Byrdsa, ali niti za unikatnost prototipa – oni jednoj strogoj glazbi identiteta nude osvježene emocije. Od rock and roll naslijeđa preuzimaju mitove i habit, zauzvrat mu prinose duh zeitgeista. «Stranger's Almanac» odiše trpkim gubitništvom, «amblematskim» refrenima, a savršeno ugođeno gostovanje Alejandra Escoveda vrhunac je albuma. U međuvremenu band se raspao, Adams je stvarao bisere («Heartbreaker», npr.), potom besmisleno prodavao kredibilitet («Rock And Roll, npr.), katkad nas je iritirao svojim bezobrazlucima. No bez obzira na sve – titula «Parsonsa našeg vremena» u njemu još uvijek ima najozbiljnijeg kandidata. K tome, Whiskeytown se ponovno okupljaju!
14. WINDSOR FOR THE DERBY / Minnie Greutzfeldt (Trance Syndicate, 1997.)
WFTD su nježno i delikatno, gotovo sa strepnjom od otkidanja svakog tona, ozvučili svoju koleričnost. «Minnie Greutzfeldt» čine sedam vinjeta sazdanih od strpljivog ponavljanja mahom instrumentalnih mantri. Razborito i suptilno poput Slint i Kraftwerk, te bez ikakve naznake uznemiravanja i grubosti, WFTD su postigli ono što su uz puno muke i resursa pokušavali tada popularni trip hoperi. Kraj hipnotizirajuće odjavne «Skimming +» pripao je tihom fade-outu za kojeg se nitko ne bi bunio ni da je potrajao satima. Zvuk svjetlucanja planktona.
13. R.E.M. / New Adventures In HI-Fi (WB, 1996.)
Riječnikom sportskih novinara HRT-a rečeno, «New Adventures...» je u «pripetavanju» izgubio u natjecanju za najbolji album kojega su R.E.M. stvorili tijekom devedesetih. Obožavam duh lutanja i putovanja uhvaćen na ovoj ploči. Sve pjesme odreda nastale su tijekom turneja, na posve različitim zemljopisnim dužinama i širinama. I to ih čini tako osobitima, izravnima, nostalgičnima. «Electrolite», «E-Bow The Letter», «New Test Leper», «Leave», sažimaju u sebi najbolje od Stipea-Bucka-Millsa-Berryja. Zadnji album banda kao kvarteta. Berry nije izdržao pritisak.
12. PAVEMENT / Crooked Rain, Crooked Rain (Matador, 1994.)
Jedan od bandova koji su obilježili devedesete svakako su Pavement. «Crooked Rain, Crooked Rain» njihov je tour de force. Prvaci deadpan filozofije u pop glazbi i uporni promicatelji slackerskog senzibiliteta (spominjem ovom prigodom tek «Cut Your Hair» i «Range Life»), Stephen Malkmus & Co. bili su veliki koliko su bili neformalni, opušteni i duhoviti. Pametni, također. Iskreno divljenje velikanima poput REM, Sonic Youth, The Fall ili The Pixies, koje su javno provlačili svojim pjesmama (od tekstova do struktura), dodatni im je plus. Genijalci.
11. PAIN TEENS / Stimulation Festival (Trance Syndicate, 1992.)
Zapjenjeni televanđelisti i dah serijskog ubojice. Seksualnost, kontrola, potčinjavanje. Ljepota katatonije i noćne more iz prenapučenih gradskih spavaonica. Škripa studijski manipuliranog zla, močvarni blues, tvrdi disco ritam. Mučne cut-up halucinacije i erotski naboj vokala Bliss Blood. LSD vizije u utočištu kulta religijskih fanatika na rubu teksaške pustinje. Jeffrey Dahmer je živio u stanu broj 213. Albert Fish se nalazi samo nekoliko pjesama do njega.
10. BOB DYLAN / Time Out Of Mind (Columbia, 1997.)
Za ovu ploču – ili jeste ili niste. Možda čak da proširim stvar – za produkciju Daniela Lanoisa – ili jeste ili niste. Meni se sviđa ono što je uradio s pločama Emmylou Harris, Williea Nelsona i, dakako, ovim Dylanovim remek-djelom. «Time Out Of Mind» ulazi u najuži izbor Bobovih doprinosa popularnoj glazbi, a snagu njegova autorstva može ilustrirati ova životna istina: naime, znam odgojitelja u jednoj odgojnoj ustanovi kojega su maloljetni štićenici svakodnevno dočekivali pjesmom «Lovesick».
Nemam riječi, «dodir genija».
9. SUPERCHUNK / Foolish (Merge, 1994.)
Superchunk su tih dana bili na rubu velike gabule. Odlučili su otići sa prestižnog Matadora i duboko zagristi u riskantno poduzetništvo, te nakon par singlica sami izdati svoj novi album. Osim toga, dva člana (Mac i Laura, ujedno i osnivači Merge etikete) su prekinula dugogodišnju vezu i budućnost banda je ostala visjeti u zraku. No, ono što bi za većinu bio razlog za alarm, za Superchunk je bio dodatni poticaj. Tako su snimili dirljiv, gotovo konceptualan album sa mnoštvom otvorenih referenci na krah ljubavne veze i izbacili iz sebe melankoliju za koju nismo ni znali da je postojala.
8. MARC MULCAHY / Fathering (Loose, 1999.)
U godinama po raspadu sjajne skupine iz Connecticuta Miracle Legion, Mark Mulcahy imao se prigodu uvjeriti koliko je očinstvo iscrpljujući posao. "Fathering" je pomalo nezahvalno prozvati konceptualnim albumom na temu očinstva, no to može olakšati razumijevanje ove briljantne ploče, pa neka tako i bude. Mulcahy je tipični "indie-vidualist", kod kojega, srećom, vruća krv preplavljuje zdrav razum. O svojim novim životnim okolnostima on pjeva afektivno, glasom u kojemu se žestoko sudaraju vokalne fraze Tima Buckleya i Michaela Stipea, dok većina pjesama počiva na osamljenoj električnoj gitari bez ritmičke podloge, kakvu je u opticaj nekoć uveo Billy Bragg. Ma što da duljim, remek-djelo, bezobrazno zapostavljena ploča autora kojega obožavaju Thom Yorke iz Radioheada, Vic Chesnutt i dečki iz R.E.M.-a.
7. FUGAZI / In On The Kill Taker (Dischord, 1993.)
Fugazi ili odgovor na pitanje: kako smo preživjeli devedesete. Fugazi su htjeli provjeriti koliko daleko mogu ići i u tom procesu otkrili da zapravo nema granica. Tako su «23 Beats Off» završili sa nadvikivanjem mikrofonija, album odjavili moćnom «samo reci ne» temom «Last Chance For A Slow Dance», a na albumu je svoje mjesto našlo pregršt intenzivnih i oštrih hitova («Smallpox Champion», «Rend It»). Da li i nakon ovoga netko može reći da su jednoobrazan band? Iza svih tih krhotina buke i sukoba između rastrzanosti i smirenja koji kruže i bujaju ovim albumom kriju se veliko srce i ultimativni iskaz «posljednjeg banda na svijetu».
6. NEIL YOUNG & CRAZY HORSE / Ragged Glory (Reprise, 1990.)
Neil Young je uvijek znao držati uho na zemlji za tektonske promjene u rock and rollu. Bilo to uspješno ili ne, on se uporno i tvrdoglavo «preoblačio», tražeći u novim rock and roll naraštajima poticaje za svoju autorsku odiseju. Sjetimo se samo načina na koji je popratio pojavu punka (remek-djelo "Rust Never Sleeps") ili kako je neslavno završio njegov izlet u elektroniku («Trance»). «Ragged Glory" impulzivni je odgovor na bučni i sirovi «longhairdopesmoking» rock koji je krajem osamdesetih i početkom devedesetih dominirao medijskim prostorom. Njegov je epicentar,dakako, bio u Seattleu, a njegovi protagonisti nisu ni krili činjenicu da je upravo Young odavno izmislio «grunge». On je u zanosu stvorio grmljavinu zvanu «Ragged Glory», a Crazy Horse, predvođeni Frankom «Ponchom» Sampedrom, zasjali su u svoj svojoj veličini. Nastavak priče je poznat – Young je isklesao epitaf Kurtu Kobainu sjajnim albumom «Sleeps With Angels», a potom je rekao zbogom Seattleu britkom pločom «Mirror Ball», odsviranoj u društvu Pearl Jama.
5. JAWBREAKER / Dear You (Geffen, 1995.)
Geffen je imao velike planove s ovim bandom, no kako su se stvari razvijale, ispalo je da nakon 3-4 godine ovaj album više uopće nije bilo moguće nabaviti (nedavno je nepravdu reizdanjem ispravila Blackball etiketa Adama Pfahlera, bubnjara banda). Toliko o ostvarenju snova banda i izdavača. Da li je ironična mladež bila spremna za šarm, duh, humor, osmijeh i zatvorene oči Schwarzenbachove poezije i bučan elastični pop punk udaljen od Offspring matrice? Očito nije. Ovaj labuđi pjev koji je prethodio nesretnom raspadu banda usnimio je Rob Cavallo, kojem mnogo bolje pristaje bavljenje sa Green Day, no ovakav materijal nije mogla zamrljati niti ispolirana produkcija. Kako bi uopće tamo neki studijski tretman mogao unerediti «Accident Prone» ili «Million»? Nikako, eto kako. Izgubljeno remek djelo.
4. T-BONE BURNETT / The Criminal Under My Own Hat (Columbia, 1992.)
Premda ga povijest popularne glazbe pamti prije svega kao izuzetnog studijskog maga, producenta čija je studijska kuhinja redovito proizvodila glazbu neobjašnjivih alkemijskih osobina, Burnett-kantautor ima malo, ali odano sljedbeništvo. Među štovateljima su Elvis Costello, Bono i Wim Wenders. Upravo je za Wendersov film «Do kraja svijeta» Burnett i napisao «Humans From Earth», jednu od ključnih pjesama s ovog albuma. «The Criminal...» daje Burnettu, čovjeku donquijotovske siluete i filozofske, «cioranovske» pronicljivosti, sva prava pridržana uz titulu «mudrog čovjeka rock and rolla». U svojoj je desetljećima dugoj karijeri Burnett snimao malo i našlo bi se tu svašta, no ovom je pločom, inače zadnjom službenom, on zanavijeka svrstan u red rock and roll besmrtnika. «The Criminal...» za rock and roll znači ono što «Bladerunner» znači za sf. U naslovnoj skladbi T-Bone secira ljudsku prirodu do zadnjeg atoma - nudi teoriju dualiteta zaogrnutu reskim gitarskim solom. Mučna spoznaja sadržana u refrenu i naslovu pjesme, testirana neponovljivim country-space-rockom, ključ je za razumijevanje ovog albuma koji je u najužem krugu najpotcjenjenijih ikada snimljenih. Vjerujte mi na riječ – suho zlato!
3. BITCH MAGNET / Ben Hur (Communion/Glitterhouse, 1990.)
Ovaj album je finale «college estetike» istančane emotivnosti koju su požrtvovno izgradile američke gitare osamdesetih. Sublimirajući pop, punk i noise, BM su se oprostili od prošlosti i zaključili jedno lijepo poglavlje u glazbi. Uz to su u tek nešto više od pola sata sa par spretnih inovacija postavili armaturu za kuće mnogih sljedbenika, iako se neki srodan band više nije pojavio. Monolitna «Dragoon» pročistila je teren za atmosferične instrumentale («Valmead») i vješto izbrušene komade buke i dirljive lirike angsta («Spite Y Malice»), dok je završna «Crescent» preteča sljedećeg Sooyoungovog banda, sjajnih Seam. U ovo doba opće revalorizacije, valjda će se netko dosjetiti i ovog kolosalnog banda/albuma te im odati zasluženu počast.
2. R.E.M. / Automatic For The People (WB, 1992.)
Album za konačno zbogom vlastitim nezavisnim, indie, college i drugim korijenima, ali i album koji je samo logični slijed maturacijskog razvoja najvećeg banda koji je kročio planetom Zemljom od 1983. godine naovamo. Riječju – R.E.M. jesu deset godina stariji od vremena kada su se počeli probijati na studentske radio postaje, no srca im nisu hladnija. Ako postoji savršeni blockbuster, to je «Automatic For The People».
1. SLINT / Spiderland (Touch & Go, 1991.)
"Spiderland" je album koji nema mnogo korelata kada su u pitanju dimenzije inovativnosti (pri genetskom mapiranju predaka ovog albuma, trenuci kada je Kim Gordon 1986. srela stranca u vlaku su jedino na što ćete naići) i utjecaja na druge (u tome je u rangu sa npr. albumima The Velvet Underground i The Smiths), no nije nenadmašan samo zbog toga što je preusmjerio jedan rukavac glazbe. Iskreno, da li ste na više od par mjesta uspjeli čuti glazbu koja se može doslovno doživjeti? Klinci iz Louisvillea su izgradili takvo mjesto. Sada ću zazvučati kao netko tko ne sluša ušima, nego mjernim instrumentima i epruvetama, no "Spiderland" se nameće kao perfektan album regresije-povratka u djetinjstvo. Osvrnite se samo na "mladenački" omot, te naracije pune dječačke neiskvarenosti/straha ("gotičke" storije u kojima su junaci kapetan brodolomac i "čovjek Nosferatu") i neciničnosti/iskrenosti ("Washer"). No, ovdje ne moramo ići sve do "intenziteta djetinjstva" jer Slint imaju mnogo više dimenzija. Što se pak glazbenih rješenja tiče, bandu se morate diviti kako je stvorio tako jednostavan i prozračan album sa podtekstom kompleksnosti. Slušati "Spiderland" je kao što bi sami Slint rekli: "kao plivati pod vodom u mraku". Da li ste to ikada probali? Vjerujte mi na riječ: prelijepo, izazovno, neizvjesno i pomalo zastrašujuće. Ovaj album je odgovor na pitanje zašto slušati glazbu.