100. POSTER CHILDREN / Junior Citizen (Sire/Reprise, 1995.)
Ne znam kako je u zlatno post-Nirvana doba novovjekog college rocka ovakav biser prošao ispod domašaja istog onog radara koji je puk upozoravao na totalno inferiorne i nakaradne pojave srodnog glazbenog izraza. Glasne gitare, predivne pokretljive melodije povišene osjećajnosti, raznovrstan materijal i realizacija za prste polizati ipak nisu pomogli Poster Children. Tužno je dok izdaš ploču života i dok na svojoj strani imaš nevjerojatne "He's My Star" ili "One Of Us", a ne dobijaš nikakvu povratnu informaciju.
99. PJ HARVEY / Dry (Too Pure, 1992.)
Prvijenac PJ Harvey njezina je najbolja ploča. «Dry» je ujedno i jedna od ploča koje su otišle najdalje u propitivanju ženske psihe i ženske seksualnosti. Dijabolični punk'n'blues Harveyeve, izvan žanrovskih i inih stega, goli je emocionalni ispis jedne nesvakidašnje psihoze. Kada se obraća poraženoj ženi (sebi?), ona to bogato začini crnohumornim ubodima («Dress», «Oh My Lover»). Kada se prepusti vlastitoj histeriji, filtrira je teško dokučivim biblijskim i keltsko-paganskim metaforama («Hair», «Sheela-Na-Gig»). Svaki pokušaj racionalizacije je suvišan, preporučam čisto prepuštanje (predaju, zapravo).
98. THE JAYHAWKS / Hollywood Town Hall (American, 1992.)
Treća ploča The Jayhawksa »Hollywood Town Hall» je ploča kojom su postali poznati u rock svijetu. Riječ je i o jednom od diskografskih temelja «no depression generacije». «Waiting For The Sun», «Clouds» ili «Two Angels» ogledni su primjerci tzv. «road music». Istodobno riječ je o skladbama filigranskog gitarističkog tkanja (utjecaji The Byrds, Eagles, Neila Younga, The Beatles i sl.) i najljepšeg muškog dvoglasja u modernom rocku (Mark Olson – Gary Louris). Ako i jesu naglašeno sentimentalne naravi, Louris i Olson znali su prigušiti patetiku. «Američka glazba»
97. SEBADOH / 3 (Homestead, 1991.)
Sebadoh nikada nisu bili profiliran band, no u tome je i bila njihova draž. Njihov treći album je ultimativni lo-fi zgoditak napravljen po svim pravilima žanra: krš, akustika, škripa, inat, samouvjerenost i drskost. Barlow je bio senzibilan, Geffney lud, a i inače poslovično sumnjiv Lowenstein je briljirao. Uvodna "Freed Pig" bila je ultimativna posveta J Mascisu, personi non grata, a odmah nakon toga uslijedila je obrada Minutemen. Pa nekoliko psihodeličnih i eklektičnih Gaffneyevih ludnica. Pa pokoja čemerna balada. I tako do kraja i završne "As The World Dies, The Eyes Of God Grow Bigger", sardonične i divlje kode za hipije. Da li ste i vi stekli dojam da je pri snimanju ovog albuma utrošeno mnogo kojekakvih stimulanata?
96. ARCWELDER / Pull (Touch & Go, 1993.)
Bučni pop punk trio iz Minneapolisa sa dva jaka songwritera koja funkcioniraju isključivo u vlastitom nadopunjavanju. Hm... pričamo li ovdje zapravo o Hüsker Dü? Treći i ponajbolji album Arcwelder bio je ona vrsta punka/rocka kakvog najviše volimo: onog namijenjenog pojedincu. Uz "Finish My Song" ili "And Then Again" zaista smo se prisjetili svitanja novog dana ali i pomišljali na neke druge majstore prozračnog ali decibelima nafilanog pjesmoklepstva. Nekoliko godina kasnije je ispalo kako su Arcwelder (samo) simpatičan band, no "Pull" je i dalje ostao divan album.
95. SOULED AMERICAN / Around The Horn (Rough Trade, 1990.)
Souled American su sramotno prešućivan band, premda su upalili iskru slow-motion i low-fidelity zvuka kojega su proslavili Oldham, Cat Power i drugi. «Around The Horn» je njihova treća i najbolja ploča. Njezin je volumen mjerljiv zidovima kakve osamljene planinske izbe za kojom Chris Grigoroff i njegovi prijatelji čeznu iz čelično-hladnog Chicaga. Njihovi su lijeni, opori i nadasve tužni napjevi ironično-nostalgični simulakrumi velikih trenutaka Neila Younga, Johna Prinea i grupe Little Feat. Bilo je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, srećom, i tako hrabrih kritičara koji su Souled American nazivali «najznačajnijom pojavom u folk glazbi od The Band naovamo». Svaka im čast!
94. ALICE DONUT / Mule (Alternative Tentacles, 1990.)
Ovakav album mogao je izaći samo na Alternative Tentacles, utočištu grotesknog i bizarnog, a mogao ga je snimiti samo sluđen i divlji band sa smislom za humor koji se stalno klati na granici onog što se neodređeno naziva "dobrim" ukusom. Termin "urbano" se često zlorabi i olako kači uz koješta, no ako negdje pristaje, onda je to uz ovaj soundtrack gradske ludnice. Znate li da se klaustrofobi pri povratku s posla u fotokopiraonici u metrou voze blizu vrata i da je mesarevu ženu teško zadovoljiti? I da, zašto čežnja Kristove majke za bezgrešnim dojenjem zvuči tako ružno?
93. VICTORIA WILLIAMS / Loose (Mammoth, 1994.)
Kada su prvi puta čuli vokalne akrobacije Victorije Williams, članovi Buffalo Springfield proširli su po SAD-u i Kanadi legendu o «djevojčici koja pjeva bolje od Billie Holliday». U to je doba Vic lutala kontinentom i snimala pjesme nadahnute južnjačkom gotikom rodne Louisiane. Bilo je to u drugoj polovici osamdesetih godina. U međuvremenu je ona doživjela najbolje priznanje svojemu radu pozivom Neila Younga da svira s njime na američkoj turneji. Na istoj je toj turneji multipla skleroza prvi puta «sapela» njezinu ruku i završila je u bolnici. Ploču «Loose» snimala je sjedeći ili ležeći u studiju i tada su, u pratnji prijatelja iz grupe R.E.M., Soul Asylum i The Jayhawks nastale njezine ponajbolje pjesme, poput «Crazy Mary», «Nature's Way» ili «You R Loved». Da, u isto je vrijeme buknula i ljubav s Markom Olsonom , a sudbina ih je odvela daleko, u pustinju Joshua Tree. Nastali su The Creek Dippers.
92. THE DIRTY THREE / The Dirty Three (Touch & Go, 1995.)
Olakšajte dušu uz violinu Warrena Ellisa. Smirite tjeskobu uz nježno prikradanje akorda Micka Turnera i čeprkave jazzerske ritmove Jima Whitea. Ne dajte se smesti ni kada volumen glazbe privremeno poraste. The Dirty Three sviraju moderne inačice starih sevdalinki i emotivno nabijenog bluesa, no da bi postigli svoj cilj, ne treba im pomoć suglasnika i samoglasnika. Riječi, ti čudni i nesavršeni posrednici samo bi smetali i melankoliji i utjehi.
91. SMOG / Red Apple Falls (Drag City, 1997.)
Najbliže što se Bill Callahan približio Nick Drakeu je upravo onda kada je izašao iz kratkotrajne akustične faze ("The Doctor Came At Dawn"/"Kicking A Couple Around" paket). Naime, upravo ovako zamišljam odvijanje Drakeovih "Bryter Layter" seansi. Izgubljeni, osušeni i introvertni muzičar okružen uglađenom produkcijom i studijskim ornamentima ozvučuje svoju klaustrofobiju. Inače, "Ex-con" je sa svojim "poletnim" ritmom, duhačima i nevjerojatnim tekstom jedna od najimpresivnijih pjesama potpisana Callahanovim rukopisom.
90. JOHNBOY / Claim Dedications (Trance Syndicate, 1994.)
Hvalospjeve koje su im upućivali Bob Mould/Sugar, Zeni Geva i Steve Albini nisu dospjeli do mnogo ušiju i ovaj je trio u najboljem slučaju u povijesti bučnog rocka ostao mala fusnota. Johnboy su sa svojim zvučnim konvulzijama od obične alergije ("Shortstack") napravili potresnu dramu ("My allergy tears- THEY BURN!"). Kako je tek zvučao ostatak pjesama, pravih pamfleta egzistencijalne krize prekrivenih zvukom probijanja zvučnog zida, možete zamisliti i sami.
89. JUNE OF 44 / Four Great Points (Quarterstick, 1998.)
Nakompletniji album i vrhunac djelovanja ovog važnog banda- indie supergrupe prošlog desetljeća. JO44 su pametno dozirali svoje sklonosti epskom rasviravanju te ih ugodno ukomponirali sa slintoidnom plinkanjem i povremenom povlačenju u dub. Recital i dim kroz koji se probija lijena truba Freda Erskina u završnoj "Air #17" bili bi prave točke na i karijere grupe, no 'ajde, ipak ćemo im oprostiti i završni album "Anahata". Nego, kako to da smo baš ovdje ostali uskraćeni za spominjanje brodova i mora, inače pravih fetiša banda?
88. THE WALKABOUTS / New West Motel (Glitterhouse, 1993.)
Carla, Chris i ostatak ekipe definitivno su se pozdravili sa hirovitim folkom ranih izdanja albumom "Scavenger", a zenit svog djelovanja i plodove transformacije doživjeli su u periodu 1993/1994 kada su u šusu izdali tri sjajna albuma. Na "New West Motel", prvom u tom briljantnom nizu, odvrnuli su gitare i istovremeno prigrlili sentiment europske komornosti. I u stilu najvećih majstora američke folk/country tradicije ispričali nam priču o nesretnom Findleyu. I sjajno obradili Van Zandtovu "Snake Mountain Blues". I prigušili svjetla onda kada je trebalo: uz predivnu završnu "Unholy Dreams".
87. JEFF BUCKLEY / Grace (Columbia, 1994.)
Prije nego što je viroviti Mississippi progutao njegovo tijelo i prije nego li je on otišao na konačni susret s ocem kojega nikada nije upoznao (i koji se zove Tim Buckley), Jeff je uspio stvoriti tek jedan album, «Grace». No stvorio ga je za vječnost. Meditativna raspamećenost i pageovsko/plantovska frazeologija, u formi «entropijskih» indie-rock komada (prednjače «Mojo Pin», «Grace», «Eternal Life») te nevjerojatni coveri skaldbi «Lilac Wine» i «Hallelujah», bili su više od obećanja kako se od Jeffa mogu očekivati nebeske stvari. Kada su te iste 1994. godine pitali Jimmyja Pagea, osvjedočenog erudita i čovjeka koji uvijek drži uho na zemlji za novu glazbu, da nabroji tri najbolje ploče godine - on je tri puta izrekao ime Buckleyeva albuma »Grace».
86. RODAN / Rusty (Quarterstick, 1994.)
U jednom sam američkom fanzinu čitao zapis autora koji je plakao kada je čuo da su Rodan prestali s radom nakon ovog albuma. Da, ljudi su se zaista poistovjećivali sa toplinom i strašću ove mladeži iz Louisvillea. "Rusty" je strašna ploča koja ne miruje niti trenutka: od Rubikove kocke zvane "Bible Silver Corner", vrele gungule "Shiner", frenetične 12-minutne "The Everyday World Of Bodies" do rasplinjavanja u drugoj polovici albuma. Siguran sam kako ovako nešto više nikad neće biti snimljeno. Možemo se kladiti.
85. THE CYNICS / Get Ou Way (Get Hip, 1994.)
The Cynics (iz Pittsburgha u Pennsylvaniji) su na rock scenu kročili prije dvadesetak godina. Do današnjeg dana stvorili su nekoliko vrijednih ploča i kult među zaljubljenicima u pravi, pošteni rock and roll, stvaran iz čistog nepomućenog zadovoljstva i neizmjerne ljubavi. Prosječnom bi hrvatskom slušatelju The Cynics trebali biti zanimljivi po još nečemu. Kičmu banda čine ljudi osebujnih prezimena - pjevač Michael Kastelic i gitarist Gregg Kostelich. Potonji je i osnivač "Get Hipa", jedne od ultimativnih ovovjekih nezavisnih rock and roll etiketa. Kada se svim diskografskim činjenicama doda još i tvrdi i nepopustljivi independent stav, tada je jasno da ovdje govorim o jednoj od najznačajnijih garažnih skupina svih vremena! U pjesmama s albuma «Get Our Way» iz bučnog kovitlaca gitara proviruju melodija, usnjak i orgulje, a Kastelic pjeva (i vrišti) kao da ga sami vrazi tjeraju. The Cynicse ne zanima "forenzika" pjesme – oni u najboljoj (i jedinoj, pravoj) rock navadi ostaju na površini jednostavnih, neposrednih i nadasve ljudskih iskustava. Bučno, sonično, psihodelično, a opet melodično i romantično. Bravo, bravo majstori!
84. GIRLS AGAINST BOYS / Venus Luxure No. 1 Baby (Touch & Go, 1993.)
Ako želite savjete o tome kako uništiti blistavu karijeru, samo se obratite ovoj ekipi iz bivših Soulside. No zaboravimo sad na sve što se s ovim momcima dešavalo nakon 1996. Uspon banda je počeo upravo sa ovim, njihovim drugim albumom. Unatoč čestim usporedbama sa The Fall, GVSB su bili svoji. Nitko prije njih nije tako efektno odsvirao sjaj i bijedu glamura, narkotika, diskoteke, karnalnosti, nikotinskog dima i znoja/parfema. Stih za povijest: "I'm not crazy, but I'm trying".
83. SUPERCHUNK/ On The Mouth (Matador/City Slang, 1993.)
Nije ni čudo da su u vrijeme izlaska ovog albuma mediji upravo u Chapel Hillu, staništu Superchunk vidjeli novi Seattle. Mac i družina su snimili nevjerojatnu ploču i euforično protutnjali kroz zadanih 45 minuta zdravog pop punka. Mislim, ostanite mirni već uz prve taktove "Precision Auto" i onda se javite. Prijatelj John Reis (Rocket From The Crypt) je sa produkcijom obavio sjajan posao, spot za "Mower" se čak vrtio i na MTV-u, a jedni Mike Watt i Sonic Youth su imali puna usta hvale za te nove klince iz Sjeverne Karoline.
82. R.E.M. / Out Of Time (Warner, 1991.)
Danas R.E.M. samo simuliraju ljepotu: kao da rutinski proizvode dekor i kulise prirode za neku sapunicu. No na svojem velikom prodoru u svijet blockbuster mainstreama, Stipe i momci su zaista stvarali lijepu glazbu. Pitome i zavodljive melodije, višeglasja u najboljoj maniri Byrds i Beach Boys, široke i prostrane orkestracije te pogođeno gostovanje Kate Pierson. Naravno, podrazumijeva se da album počinjete slušati od "Losing My Religion".
81. TORTOISE / Tortoise (Thrill Jockey, 1994.)
Utjecaj ovog albuma i samog banda na ono što se dalje zbivalo i još uvijek se zbiva u suvremenoj glazbi je nemjerljiv. Suptilan i mek početak uvodne "Magnet Pulls Through" kao da simbolično označava raskuživanje zraka u ustajaloj prostoriji i novi početak za mnogo toga. Minimalistička elektronika, meki jazz, zaboravljene zvučne kulise Briana Enoa i povrat apstrakcije na velika vrata. Ovdje su se Tortoise još držali podalje od složenijih struktura po kojima će se zapravo proslaviti ("Millions Now Living Will Never Die", "TNT"), no ipak su baš tu najlakše i s najmanje muke došli do cilja.
80. GILLIAN WELCH / Revival (Almo, 1996.)
U tržišno i kreativno poticajnoj frci zakuhanoj filmom braće Coen "O Brother, Where Art Thou", Alison Krauss je s(p)retno učinila nekoć preziranu formu bluegrassa hypeom. Sirovi "appalachian" Gillian Welch, međutim, najbolje hvata mitsku, "karnalno-poetičku" dimenziju ove drevne glazbene tvorevine. Neo-tradicijski koncept vrle Gillian Welch i njezina pouzdanog prijatelja i suradnika Davida Rawlingsa (co-writer, gitarist) možda počiva na "bibliofilskim" temeljima (oboje su studirali glazbu na bostonskom konzervatoriju), no uvjerljivost izvedbe tradicionala i "novih tradicionala" čini ih dostojnim usporedbe s dalekim, "iz naroda" poniklim proto-folkerima. Pjesme Gillian Welch od krvi su i mesa, jednostavne, grubo snimljene - što im daje karakter, poput ožiljka, netko bi rekao. U ujednačenoj diskografiji Welchove, ja sam se na koncu ipak odlučio za prvijenac "Revival". Početak je to i njezine suradnje sa studijskim genijalcem T-Bone Burnettom.
79. UNSANE / Scattered, Smothered And Covered (Amphetamine Reptile, 1995.)
Chris Spencer, gitarista/vokal ovih newyorških zlikovaca, se u zlobnoj "Alleged" povicima "Get out! Some people live in this place!" kao stanar obraća pretučenoj žrtvi koja leži ispred ulaza u zgradu u kojoj i sama živi. Ne znam da li je izazivao sudbinu, no za vrijeme kasnije europske turneje je u Beču i sam završio opljačkan i prebijen na mrtvo ime. Ova crtica metaforički pokazuje o kakvom je bandu bila riječ (inače, prvog bubnjara Charlie Ondrasa je na megdan bogu i vragu odvelo predoziranje). Podmukli, jaaaako glasan i orijaški noise predstavljen u formi bazičnog rocka. Zvuk Spencerovog vokala koji se mukotrpno probija kroz naslage krša govori o estetici nasilja više od nekog sociološkog eseja.
78. MARIA McKEE / You Gotta Sin To Get Saved (Geffen, 1993.)
Preobrazba Marije McKee iz maloljetne barbike, koja je proslavila roots-pop skupinu iz LA-a Lone Justice, u iznenađujuće zrelu i karizmatičnu kantautoricu, bila je jednom od većih senzacija američkog rocka s kraja osamdesetih. Malo je tko bio spreman na ovakvu dozu autorske samouvjerenosti i spremnosti. Nakon izvrsnog bezimenog debuta snimljenog tri-četiri godine prije, Maria je 1993. objelodanila svoje najbolje pjesme. «You Gotta Sin To Get Saved» je nadahnuto stiliziran, strastveno otpjevan i tako bezgrješno odsviran (prate je tada rasprodani The Jayhawks) da ostavlja bez daha. Premda je stvoren u ključu velikih country-rock albuma iz sedamdesetih, on je zapravo bezvremeni komad plastike koji je McKeejevoj osigurao stalni apartman u panteonu velikih . Obrada pjesme Vana Morrisona «You Gotta Sin To Get Saved» jedan je od vrhunaca albuma.
77. ALEJANDRO ESCOVEDO / 13 Years ( Watermelon, 1993.)
Tex-mex znamo kao vrelu, putenu i igrivu mješavinu teksaškog i meksičkog folklora. Postoji i druga, sjetnija strana ovog tradicionalističkog fluida. "Intimizirani" ženski tex-mex, npr., najbolje zvuči na pločama najdraže hispano Teksašanke Tish Hinojosa. U muškom svijetu, neporecivi prvak ovog "sub-žanra" je Alejandro Escovedo. Predstavio ga je na fantastičnom albumu "Thirteen Years" (Watermelon, 1993.).. Na njemu je violinama i mandolinama oplakivao traumatični razvod i samoubojstvo supruge (netko je ugođaj pjesama imenovao sa "tex-mex Tindersticks"). Njegov "tex-mex" pjesme su od pijeska, sunca i krvi, i tek je ploča, “taj užareni komad plastike” Escovedova razlika između života i umjetnosti. Nisu ga bez razloga Ryan Adams i fanzin No Depression slavili kao najvećega američkog autora današnjice. Najbolje je trenutke Escovedo dao u devedesetima, no i ovo je ploča koja oduzima dah.
76. DRIVE LIKE JEHU / Yank Crime (Interscope, 1994.)
Hipotetsko pitanje kojeg si nitko nije niti pomislio postaviti: kako bi zvučali Bastro da su prosječno trajanje pjesme produžili s 2 na 6 minuta? Nazubljene gitare Reisa i Froberga (inače, otprije sudruzi u Pitchfork a kasnije i u sjajnim Hot Snakes) su sa furioznom ritam sekcijom konstruirale kompleksnu gungulu intenzivnog art punka. Ovako zaguljeni rock mogao se dobiti samo simbiozom zanatskih obrtničkih ruku i predanosti. Ne znam kojim masama su ljudi s Interscopea mislili to prodati, ali bilo je zaista zabavno vidjeti da jedna ovakva ploča nosi major label logo.
75. SLEATER-KINNEY / Dig Me Out (Kill Rock Stars, 1997.)
Dječaci, molim vas da odložite gitare i maknete se u stranu. Propustite one koje to rade najbolje. Kada čujete Corin i Carrie kako puštaju glasove dok im prsti klize po žicama, te kako Janet puca po dobošu ionako ćete shvatiti kako je najpametnije da te svoje gitare prodate. Cure samopouzdano ispisuju jedno od najzanimljivijih poglavlja rocka u povijesti, te terminu "žensko pismo" daju potpuno novo značenje. "I am the girl, I am the ghost. I am the wife, I am the one"
74. MARK HOLLIS / s-t (Polydor, 1998.)
Na šturoj naslovnici prvog i jedinog albuma Marka Hollisa (lidera "tavnih" neoromantičara iz osamdesetih, fenomenalne engleske skupine Talk Talk) kolač je s obličjem jaganjca. Biblijskom transpozicijom Hollis nas upozorava na medijsko štancanje armagedona. Istovremeno, on podastire pregršt skrivenih, ljudskih ispovijedi i kajanja, toliko dalekih od rastuće histerije fin de sieclea. Njegova će pjesma gadno nasekirati nestrpljivog slušatelja. Ona je, valjda, najsporija ikada odsvirana. Marku treba vremena da uhvati zrak i u grču izrekne svoje sakate stihove. Pločom je prošetalo petnaestak svirača, no svatko se od njih oglasio tek s notom, dvije, prije upozoravajući na stalnu, prijeteću tišinu, negoli svoju prisutnost. Kultna ploča.
73. TALL DWARFS / Fork Songs (Flying Nun, 1991.)
Chris Knox i Alec Bathgate su još početkom 80-tih daleko od američkih i engleskih rock epicentara izvitoperili sve krucijalne postavke termina "grupa". Usput su snimili nekoliko lo-fi pop klasika i odlučili svirati dok im se god bude dalo međusobno razmjenjivati snimke poštom. "Fork Songs" započinje šarmantnom neworderovskom "Dare To Tread" te završava letargičnom minijaturom gotovo programatskog naslova "Think Small". Chris i Alec u međuvremenu vrijeme krate nevjerojatno zrelim i dorađenim melodijama te izvlačenjem maksimuma iz svega što su našli u svojim kućama. Ovaj je band najbolji dokaz da kanali, miksete i producenti ne moraju nužno značiti baš ništa. Sve je u duhu i idejama.
72. LABRADFORD / Prazision LP (Kranky, 1993.)
Još jedan band koji je razmazio kritičare, a slušatelje ostavio razjapljenih čeljusti i na koljenima nizom sjajnih albuma (najbolje je da pokupite svih šest). Premijera kraljeva ambijentalnosti 90-tih je amorfna masa puzavih droneova i škrtih melodija koje se usporenim kadriranjem stapaju u fascinantne skulpture. Nakon albuma Labradford slogan minimalizma je modificiran i glasi: manje je najviše.
71. THE HANDSOME FAMILY / Through The Trees (Loose, 1998.)
The Handsome Family su bračni drugovi Brett i Rennie Sparks, "Gomez i Morticia Addams alt. countryja". O kakvu je skladnom braku riječ govori i podatak da se svojevremeno nisu penjali na pozornicu zbog unisonog pijanstva. Metilno mudroslovlje provlači se i tekstovima pjesama, no u njima se, nimalo zabavno, alkoholna isparenja miješaju s ludilom, umorstvima i suicidom. Kako je kod The Handsome Family sve uvrnuto, tako mračne priče potpisuje Rennie, dok glazba i glas (bariton iz limba) pripadaju Brettu. "Through The Trees" je najbolja cjelina koju su u svojoj karijeri složili, a nezaboravna "Weightless Again" po svemu namoćnija pjesma.
70. YO LA TENGO / Fakebook (Bar/None, 1990.)
Kakav početak novog desetljeća! «Fakebook» je «lopoč u močvari» pop glazbe, ali i potpuno apartna ploča u opusu skupine Yo La Tengo. Uz obrade Genea Clarka («Tried So Hard»), Johna Calea («Andalucia»), Daniela Johnstona («Speeding Motorcycle»), skupine NRBQ («What Can I Say») i dr., Ira Kaplan i Georgia Hubley ponudili su i nekoliko svojih skladbi, jednako ambijentiranih u neka daleka, nevinija vremena popularne glazbe. Zapravo, griješim kada govorim o kategoriji vremena ovom prigodom. Njega nema, ono je stalo s prvim taktovima milozvučne «Can't Forget». Ako se mene pita – ljubav na prvo slušanje.
69. CODEINE / Frigid Stars LP (Sub Pop, 1990.)
Sub Pop etiketa ih je reklamirala kao sudar Galaxie 500 i Melvinsa. Naravno, vrlo trapav i pomalo šaljiv opis, no zapravo je teško naći relevantan kolerat zvuku ovih proto-tugaljivaca. Linearne elegije ova "tri anđela" bile su zvučni zapisi duševne iscrpljenosti. Stephen Immerwahr je imao taman onoliko snage koliko je potrebno da u pjesmi nazvanoj "Novogodišnja" rezignirano ustvrdi kako se osjeća tužno jer su svi njegovi prijatelji otišli. Ove nježne i voluminozne iskaze nemoći slušali su mnogi (Low, Idaho, Rex).
68. RAINER / Nocturnes (Glitterhouse, 1998.)
Rainer Ptaček je češki emigrant, koji je po dolasku u Države živio u Chicagu. Ondje je učio i naučio blues, a potom se preselio u Tuscon, gdje je bio jednim od pokretača legendarne gradske scene (skupa s Billom Elmom, Howeom Gelbom i drugima). Rainer je osebujni blues minimalist, netko se dosjetio nazvati ga «Cooderom na acidu». Premda mu opus krase i briljantne ploče poput «Worried Spirit» i , naročito, «Texas Tapes» (odsvirana u društvu bradonja iz ZZ Topa, vjerovali ili ne), koje su ogledni primjeri načina na koji bijelac treba prići bluesu, vrhunac njegova nevelikog opusa zbirka je «noćnih» instrumentala nazvana primjereno «Nocturnes», čija je auditivna kakvoća recipročna kakvoći pisane riječi u nokturnima Ujevića ili Matoša. Oni definitivno ustoličuju Rainera na pijedestal najvećeg bijelog bluesera s kraja dvadesetog stoljeća (on, na žalost, nije dočekao novo tisućljeće; umro je od tumora na mozgu iste ove godine, ako se ne varam). Posebnost ove ploče je i odjavni, dvanaestminutni hipno-trance-blues nazvan «Nod to N2o», nastao u suradnji, pazite sad, sa skupinom The Grid. Raineru u čast skladan je vjerojatno i najbolji tribute cijeloga desetljeća – zove se «Inner Flame».
67. HOOVER / The Lurid Traversal Of Route 7 (Dischord, 1993.)
Do ovog banda/albuma kasnije zlorabljeni termin "screamo" nije postojao. Hoover su svoje pjesme napeli gitarama do samog prsnuća, te ih na kraju poprskali vokalima punim panike i tjeskobe. "Father", "Letter" i "Pretender" pulsirale su od emocionalnog naboja, a band se nije libio upustiti u teritorij kojeg su prokrčili pionirski bandovi američkog undergrounda 80-tih. Snažna i važna ploča. Inače, band trenutno prolazi kroz treće ponovo okupljanje i po tome prijeti prestići čak i Sunny Day Real Estate.
66. STEEL POLE BATH TUB / Tulip (Boner, 1990.)
Iza kondenziranog zvuka punog prikrivenih hard rock manirizama krije se silna količina tjeskobe i pljesnivosti. Kreštavi vokali, blaga doza bizarnosti, lucidne trake koje su služile kao premosnice između pjesama, te lo-fi prašina "Wonders Of Dust" ne mogu zavarati slušatelja i okrenuti priču u drugom smjeru. S obzirom da nisam doživio satori uz čađavi crescendo/descrescendo tuš kojim nakon urlika "Throw my body into the sea!" završava "Mercurochrome", središnja tema albuma, onda sam očito osuđen na suživot sa svojim zatrovanim umom.
65. RED HOUSE PAINTERS / Songs For A Blue Guitar (Island, 1996.)
Mark Kozelek stoji na rubu litice Big Sura (tamo gdje se svojevremeno slomio i Kerouac), zamišljeno zuri u kalifornijsku zoru i osluškuje praskanje oceanske pjene. Njegov komorni folk zapravo niti nije komoran, a kad se sve zbroji i oduzme, i sam folk je nestao u grandioznosti ovog albuma. No, čemu/koga briga za klasifikacije? Potrebno je samo osjetiti moć njegove pjesme. Mark Kozelek ne zna što je susprezanje. Ukoliko niste bili strpljivi, tada vjerojatno niste mogli pričekati tih nekoliko minuta koliko je u pravilu potrebno njegovom čemeru da se razmaše i da vas baci u horizontalu. Može vam biti žao.
64. THE ORIGINAL HARMONY RIDGE CREEK DIPPERS / s-t (Creek Dipper, 1997.)
Pjesme Marka Olsona i Victorije Williams su poput prežgane juhe među rock složencima – jedinstvene, jednostavne, nezamjenjive i – vječne. Prvijenac Dippersa osobno ubrajam među pet najmilijih "ljetnih" ploča. Pjesme "Mr. Parker", "Jericho" ili "Eyes Are The Window", prirodan su slijed lucidnih opservacija o prirodi i ljudima vrlog mađarskog mistika Bele Hamvasa. Za mene su one stvar životnog izbora, nagona, arhetipa ili čega drugoga. Kako da, uostalom, objasnim činjenicu da s prvim dahom ljeta ja refleksno posežem za ovom pločom i ubijam se njome dok lišće ne zažuti.
63. WILLIE NELSON / Spirit (Island, 1996.)
U Nelsonovu gigantskom opusu našlo bi se doista svačega (npr. nakaradnih dueta s Julijom Iglesiasom, a filmski odvjetak njegova zabavljačkog puta najbolje je ne spominjati). Uz kasniji «Teatro», ali i kakvoćom mrvicu ispred njega, «Spirit» je najbolji Williejev album nastao u devedesetima i zasigurno najbolji od vremena njegova konceptualnog remek-djela «Red Headed Stranger» (1975.). S potonjim dijeli istu finu meditativnu crtu , no «RHS» je šireg zamašaja, a «Spirit» je čisto «glasno razmišljanje» čovjeka s gitarom. Ondje gdje bi prosječan kantautor brzo dodijao, on radi čudesa. Privilegija posvećenih.
62. SONIC YOUTH / A Thousand Leaves (Geffen, 1998.)
Nakon uspješnog ("Goo", "Dirty") i ne baš uspješnog vrludanja ("Experimental Jet Set, Trash And No Star"), svačiji omiljeni band se sa "Washing Machine" vratio u matricu svoje sintakse. Tamo se ipak najbolje snalazi. "A Thousand Leaves" je zvuk banda koji se nakon iscrpljujućeg putovanja vraća svom ishodištu. Smireno i uljudno (prolongirana pitoma psihodelija "Hits Of Sunshine (For Allen Ginsberg)", ali često i psihotično ("The Ineffable Me", krasna "Karen Koltrane"), SY rastavljaju i sastavljaju svoje vlastite fraze kao što su to činili i na "Sister". Za žešći tretman pokupite SY 1-3, albumu komplementarna EP izdanja eksperimentalnih instrumentala.
61. JAWBOX / For Your Own Special Sweetheart (Atlantic/CitySlang,1994.)
Da li je "Savory" pjesma desetljeća? Mislim... nije li? Oh Jawbox! J., Kim, Bill i Zach! To su bili dani. Prozračniji nego na prethodniku "Novelty", Jawbox su stvorili album pun elana. Ovo je bio album kojeg ste mogli zagrliti, uz kojeg ste mogli (morali!) skakati po sobi i kojeg ste jednostavno morali preporučiti svim svojim prijateljima i znalcima. Da, to su bili dani. Čak je i poslovično sumnjiva lirika J Robbinsa ovdje bila tako simpatična. Oh Jawbox oh Jawbox!
60. SCUD MOUNTAIN BOYS / Massachussetts (Sub Pop, 1996.)
Joe Pernice je jedan od pet-šest najuvjerljivijih autora američkog rocka unatrag desetak godina. Neobični čovjek s torzom Henryja Rollinsa (bez tetovaža, samo mišići), solidnom dioptrijom, obdaren prekrasnim, tananim glasom i nesvakidašnjim pjesničko-skladateljskim moćima. Njegov prvi band Scud Mountain Boys bio je svojevrsna "kontinentalna inačica" kalifornijske skupine American Music Club (SMB potječu iz bostonske suburbije). Ploču kakva je njihova "Massachussettes" vođa AMC-a Mark Eitzel nije dosegao niti na jednom od svojih samostalnih izdanja tijekom devedesetih godina minulog stoljeća. Po raspadu SMB, Pernice je u novom mileniju osvjetlao obraz skupinom Pernice Brothers.
59. THE CHILLS / Submarine Bells (Slash, 1990.)
Izolirani od ostatka svijeta, poperi iz Australije i Novog Zelanda stvaraju već desetljećima najljepšu, najpametniju i najuzbudljiviju gitarističku pop-glazbu na svijetu, nevinu, čistu i neokaljanu trendovima i medijskim halabukama. A ako se mene pita – u plavom svijetu oceanijskog popa stvari su dosta jednostavne: The Chills su oduvijek bili najprofinjeniji Zelanđani, a TGB Australci. Sve vrijeme svojega djelovanja Martin Phillipps i njegovi The Chills plijenili su pozornost pop-svijeta albumima čija se unikatna ljepota može mjeriti s čarima ondašnjeg podmorja Predmetak "pop" koji se redovito stavlja pred pjesme ovog sastava, može zavarati neupućenog slušatelja. Riječ je o filigranskoj inačici gitarističke rock glazbe u rasponu od Byrdsa i Beatlesa do Velveta . Rock je pop, i obrnuto, u skladbama skupine The Chills. «Submarine Bells» je njihova ploča najotvorenija svijetu, s najviše komercijalnog potencijala (nošena video klipom za pjesmu «Heavenly Pop Hit», kojega je čak MTV vrtio svakodnevno), ali i najslađim melodijama. Biser.
58. COME / Don't Ask, Don't Tell (Matador, 1994.)
Na ovom mostu između teško propusnih opni zgusnutog prvijenca "11:11" i kasnije faze banda u kojoj je za slušatelja bilo mnogo manje barijera, Come su dotjerali i do kraja razradili svoju diverziju bučnog bluesa. Ispreplitanje slojeva gitara Zedek/Brokaw je nešto što ni prije ni kasnije niste mogli čuti. Thalijin vokal je glas nekoga tko je proveo mnogo besanih noći i tko je proživio mnogo godina na vjetrometini života. Tko zna što bi se desilo sa Come da ritam sekcija nije napustila band po snimanju ovog albuma. Kako se ono kaže: samo nebo je (bila) granica.
57. THE JESUS LIZARD / Head (Touch & Go, 1990.)
Dame i gospodo, večeras vas uznemiruju i zabavljaju The Jesus Lizard. Tjelesne izlučevine i ekspresivno manično krkljanje: David Yow. Jogunasti i napeti bas: David Wm. Sims. Šuljanje šest žica i inovativno ispunjavanje kontura pjesama: Duane Denison. Čuvanje pozadine i lupanje po "kanta" bubnjevima: Mac McNeilly. Prije nego što krenemo, dužan sam Vam napomenuti kako je "S.D.B.J." kratica za "Sick Drunk Blow Job". Hvala na pažnji. Uživajte.
56. THE PALACE BROTHERS / There Is No-one What Will Take Care Of You (Drag City, 1993.)
Mnogo prije nego je postao poznat po svojoj celebralnoj ironiji i ćudljivosti, Will Oldham, tužni dečko svilenkaste kose, bio je samo razočarani glumac i novopečeni svirač gitare. Koliko je od prvog odsviranog takta polagao na čistoću osjećaja, pokazuje ovaj uvod u njegovu impozantnu diskografiju. Will je od samog početka gledao u predratni ruralni folk i "vidio mrak". Onaj koga "Riding" i "Long Before" nisu dobro protresle, pouzdano ima problema sa svojim osjetilima. Kakav početak karijere!
55. THE POSIES / Frosting On the Beater (Geffen, 1993.)
Premda imaju još pokoju solidnu ploču, na spomen imena sastava The Posies prva asocijacija je «Frosting On The Beater». U mom izboru – jedna od deset najboljih power-pop ploča svih vremena! Istovremeno, riječ je o pravoj ploči iz producentske radionice veterana Dona Fleminga – na koljena obarajući spoj profinjene osjećajnosti i visoko kalibriranih gitara. Vrhunci albuma, skladbe «Dream All Day» i «Solar Sister» bit će dostatni argumenti svakome tko ne zna zbog čega je to Alex Chilton unovačio baš The Posiese Jona Auera i Kena Stringfellowa u svoje reformirane Big Star.
54. THE MAGNETIC FIELDS / 69 Love Songs (Merge, 1999.)
Uz albume koje je u nekoliko godina naštancao Stephen Merritt, više se nije smjela skrivati ljubav prema slatkim i popaljivim synth melodijama. Na ovom megalomanskom pothvatu (u pitanju je trostruki CD paket), Stephen je u pomoć pozvao još poneki žanr (da li ste zainteresirani za npr. barokni pop?), nekoliko gostujućih vokala i napisao nepregledan niz lucidnih stihova/pjesama. Naravno, da je iz cjeline pobacao neke minijature i zakrpe, ne bi bilo nikakvih zamjerki, no tada ovo ne bi bio album "69 ljubavnih pjesama".
53. ROBERT FORSTER / Danger In The Past (Beggars Banquet, 1990.)
Među pjesmama kojima nas bombardiraju mediji i koje u pravilu imaju "emocionalnu kakvoću telefonskog imenika ", lirska finoća skladbi Roberta Forstera i Granta McLennana (nesumnjivo izvrsnih pjesnika i tananih opservatora međuljudskih odnosa) uvijek se doimala poput replika Selingerovih rečenica s početka romana "Franny & Zooey". Među albumima koji su njih dvojica stvorili u vrijeme dvanaestgodišnje hibernacije The Go-Betweensda s obje bi se strane našlo blistavih trenutaka. Premda je npr. McLennanov «Horsebreaker Star» sjajan album, najjača ploča toga razdoblja pripada Forsteru – zove se «Danger In The Past». Robert Forster rođeni Australac, pjesnik je i skladatelj "američke osjećajnosti i europskog rafinmana", kako je to jednom netko lijepo zamijetio. Ultimativni "kozmopolitanac" pop glazbe, dakle. Vrhunac albuma je "Dear Black Dream". U njezinu finalu Robert pjeva: "My Love And I Sit In The Bed In The Dark/ Wondering Who Sing Better In The Dark/ Is It Townes Van Zndt, Or Is It Guy Clark". Ma, čovječe!
52. FUGAZI / Repeater (Dischord, 1990.)
S obzirom na to koliko su Fugazi polagali na klasični marketing (npr. sa časopisima tipa Spin i Rolling Stone uopće nisu željeli komunicirati), podatak da se ovaj album prodao u pola milijuna primjeraka zvuči nevjerojatno. Ipak, kada su Fugazi naumili nešto učiniti, to su napravili baš onako kako su namjeravali. Kompromis je misaona imenica, entuzijazam i vlastita etika standardi, a hod banda nedostižan za sve koji ih namjeravaju slijediti. Onaj tko tvrdi da je sva glazba odsvirana i dosadna vjerojatno ne sluša puno glazbe, no sigurno ne sluša Fugazi.
51. VIC CHESNUTT / Is The Actor Happy (Caroline, 1995.)
Teška je prometna nesreća u mladenaštvu Vica Chesnutta doživotno prikovala uz invalidska kolica, darujući mu, pomalo paradoksalno, izuzetnu opažajnu moć i sposobnost pjesničkog sažimanja. Za veći je broj današnjih dobrodržećih, zdravih i čitavih rockera on pravi pravcati Abebe Bikila ili možda Haile Gebreselasije. On svojim pjesmama trči, juri, sprinta, diše punim plućima i ruši granice ljudskih mogućnosti. Chesnutt je istinski pjesnik, vjerojatno jedan od najboljih i najlucidnijih u današnjoj glazbi (nudi fascinantnu smjesu cinizma, reizma, inteligentnih socio-polit opservacija i vulkanskih emocija, a nikada samosažaljenje, što bi netko mogao očekivati), a potom je opičeni psycho-folker čije su skladbe odrazi južnjačke glazbene tradicije u razbijenom zrcalu. Ovom prigodom glasujem za njegov album "Is The Actor Happy?". Na njemu je svoju frapantnu liriku spojio s naslijeđenim osjećajem za elektrificirani folk-rock. Komornost, profinjena instrumentalna detaljizacija, "barokna" kumulativnost njegove su auditivne odlike.