200. JOSH ROUSE / Dressed Up Like Nebraska (Rykodisc, 1999.)
Rouseove su pjesme "gole kao Nebraska", no od svih autora tzv. alt. countryja on je, tada, 1999. godine, bio najbliži gitarističkom pop/rocku etiketa poput Merge ili Domino. Točnije, njegove opore, cinične bilješke društvenog okoliša viđene očima "šmokljana" iz parka prikolica, zvuče kao da se poklonik skupina U2, The Cure i The Smiths iznenada inficirao Parsonsom i Springsteenovom "Nebraskom". Ili tako nešto. I sve to prije negoli je Rouse postao jednim od vodećih "smoothera" današnjice.
199. NAKED CITY / Torture Garden (Shimmy Disc, 1990.)
Najpoznatiji projekt Johna Zorna je sprint na granici izdržljivosti kroz noć multikulturalnog velegrada. Usput se vidi pulsiranje neona, čuje kaleidoskop zvukova, te osjeća poliritmičnost hoda milijuna ljudi od kojih svatko užurbano ide u svom smjeru. Jednostavnije i brojčano izraženo: u 42 pjesme odnosno 25 minuta strpano je barem 50 glazbenih žanrova, no nemoguće je izbrojiti koliko je puta Yamatsuka Eye vrisnuo, pljunuo i zasiktao u mikrofon baš u isto vrijeme kada je Zornov saksofon zazvučao kao histerični krik eunuha. Glazbeni ekvivalent Babilonske kule.
198. MOUNTAIN GOATS / Full Force Galesburg (Shrimper, 1998.)
Mountain Goats je ime iza kojega se skriva "militantni" lo-fi inženjer John Darnielle, prvak malokanalne produkcije i anti-korporacijske logike, zadrti indie-vidualist, obožavatelj grupe Thin Lizzy i čovjek s već popriličnom hrpicom izdanja za sobom. Darnielle je čovjek koji je u stanju kovitlacem akustičnih gitara opjevati (pazi sad!?) životnu dramu jednog Cezarovog centuriona ("Songs For Cleomenes" s izvrsnog mini-albuma "Beautiful Ret Sunset") ili složiti dražesnu low-fidelity "povjesticu" poput "Evening In Stallingrad" i "Song For Julian Calendar", sa svoje najbolje ploče "Full Force Galesburg". Ako se mene pita, on nikada više nije nadmašio onakvu frku akustara kakvu je složio na tom malom «uradi sam» remek-djelu (na kojemu mu se pridružio i znani Novozelanđanin Alastair Galbraith). Po tko zna koji put citirat ću sebe: čista, gola radost postojanja i stvaranja. (P.S. Mountain Goats ovom prigodom brane i boje pastelnog svijeta inteligentnog low-fidelity popa, okupljenog oko etiketa Shrimper, Emperor Jones, Slumberland, Chainsaw, Fortune 4 i sl.)
197. LE TIGRE / Le Tigre (Mr. Lady, 1999.)
Kathleen Hanna je obrisala riječ «Rape» koju je prije par godina ružem za usne napisala na svom trbuhu, duboko izdahnula i zaboravila na Bikini Kill/Riot Grrrl histeriju koju je sama izazvala. Kao da se nakon svih tih godina antagonizma i opravdanog gnjeva zapitala: kada već ionako moram biti ozbiljna, zašto se usput ne bi i zabavljala? I tako, ne gubeći vrijeme nakon kratkotrajnog predaha zvanog Julie Ruin, Kathleen je pozvala svoje prijateljice da promijene taktiku. Zajedno su uštekale Casio, naučile par akorda, naslušale se Motowna i disca, te napisale besmrtnu «Hot Topic» u kojoj su svoje mjesto našle i legendarne heroine Gertrude Stein i Billie Jean King. Kathleen, tvoje mentorice Kathy Acker i Emma Goldman bi bile ponosne.
196. DIDJITS / Hornet Pinata (Touch & Go, 1990.)
Ova je trojka 10 godina svirala i uporno izdavala polusatne adrenalinske bombe, no nisu se nauživali slave. Zapravo, više su novca zaradili od tantijema koji su im pripali nakon što su Offspring obradili «Killboy Powerhead» nego od svih silnih albuma i turneja zajedno. Ako je još k tome netko nakon «Smash» posegnuo i za ovim albumom, sjajno. Urnebesan sarkazam propušten kroz kreštavi vokal Rick Simsa, zdrav i ubrzan rock'n'roll lišen ofucane pirotehnike i klišeja kožnih jakni pripremili su teren za garage rock maniju koja je vladala dobar dio desetljeća.
195. JUNIOR KIMBROUGH / All Night Long (Fat Possum, 1992.)
Junior Kimbrough bio je svim svojim osobinama pravi diplomat etikete Fat Possum. Autentični blueser, on je četrdeset godina pičio blues na Delti prije negoli je svoje znanje, energiju i iskustvo pretopio u vinil. «All Night Long» njegov je full–length prvijenac i pokazuje zašto je Kimbrough imao tako zavidnu reputaciju tijekom devedesetih. Od starih je majstora (da ih ovom prigodom ne nabrajam) baštinio vještinu ručnog rada na trošnoj gitari, od mladih je bluesera (podsjećam, Fat Possumova izdanja izazivala su u to vrijeme priličnu frku, a tu su i Jon Spencer+ ini bijeli klinci) hvatao polet i duh vremena. Da, umalo zaboravih. Znam Osječanina koji je Kimbrougha gledao na matineji u njegovoj birtiji na Delti, a potom mu je bio i na sahrani (1997., ako se ne varam). Istina živa.
194. BLAZE FOLEY / Live At The Austin Outhouse (Lost Art Records, 1999.)
Blaze Foley je autentični trubadur. Čitaj: pjesnik, skitnica, propalica. Njegov su "put prema dolje" opjevali Lucinda Williams ("Drunken Angel") i Townes Van Zandt ("Blaze's Blues"). Foley je poginuo pod nedovoljno razjašnjenim okolnostima, a na internetu je bilo moguće naći čak i policijske faksimile o njegovoj pogibiji. Verzija u koju želim vjerovati je ona po kojoj je Blaze pomagao prijatelju kojega su kanili opljačkati i pri tome je ubijen. Na ovom albumu zabilježen je Foleyev nastup 27. i 28. prosinca 1988., nastup nepatvorene životne siline usporediv s legendarnim Van Zandtovim "Live At The Old Quarter, Houston". Jedna od boljih country-folk ploča s kraja dvadesetog stoljeća.
193. LOS CRUDOS / Canciones Para Liberar Nuestras Frontieras (Lengua Armada, 1996.)
Iako prototip politički nategnutog punk DIY banda, čikaški Los Crudos su sa snažnim osjećajem pripadnosti (lokalnoj) latino zajednici bili prava anomalija na sceni od samog početka. Frustracije silnim predrasudama na koje su nailazili i unutar hardcorea, tipičnog sporta srednje klase bijelaca, ogledale su se i u samoj glazbi. LC su prihvatili izazov te gerilski vratili udarac. I dok je hardcore tonuo u glib metala (a tamo su nakratko samo rijetki kao npr. Snapcase uspijevali isplivati iznad razine banalnosti), marginalizirani LC su utočište potražili u izrazu na granici hardcorea i crusta, usput pokazavši veliko aktivističko srce. Sjajan, požrtvovan i iskren band.
192. MULE / If I Don't Six (Quarterstick, 1994.)
Nakon što su noise i «pravi» college rock 80-tih kao pouzdana utočišta američkih gitara ostali na aparatima na vegetiranje, došlo je vrijeme za kopanje po kolekcijama predaka. Ritam sekcija Laughing Hyenas (čiji je «Life Of Crime» inače jedna od prethodnica cijelog blues/punk vala) i usukani Preston PW Long su tako zajahali svoju mulu i uputili se prema ishodištu. Naravno, njihov bučan blues ipak je odsviran sa šmekom novijeg doba i iz vizure onih koji ga znaju iz druge ruke. Mule su nam tako isporučili svoju alkoholom i južnjačkim sentimentom začinjenu mješavinu sirovosti i novovjeke kompleksnosti... i izgorjeli. Ipak, njihova je glazba lako preživjela test ovih deset godina, a i neke se stvari ionako ne mogu samo tako zaboraviti: prvo slušanje stiha «I was pregnant on the horse!», trnci uz završne «Piano» i «Pent» ili pogled na teturavi trio na pozornici u Ilirskoj Bistrici.
191. KICKING GIANT / Alien I.D. (K, 1994.)
Rachel Carns i Tae Won Yu su bili ovdje da pokažu kako je glavni grad države Washington i 1994. bio Olympia a ne Seattle. Dok su njihovi sugrađani grungeri prodavali remasterizirani hard rock 70-tih kako bi imali za dovoljno doza najčistijeg heroina, dva člana KG su odvrnuli zdravu punkersku gitaru i lupali po rudimentarnom bubnjarskom setu. Njihov prgav i pametan art punk se kroz kaskade toka svijesti «The Town Idiot» i «This Song» («This song is an ocean a capella with the stereo system») nakon cca. 40 minuta pretočio u predivnu završnu «She's Real» kojoj kasnije nisu odoljeli niti jedni Built To Spill (vidi obradu na EP-u sa Caustic Resin). Pomalo zaboravljen i nedovoljno vrednovan, no zbog toga ne i manje uvjerljiv album.
190. WILLARD GRANT CONSPIRACY / Mojave (Slow River, 1999.)
Robert Fisher je čovjek sa siluetom Roberta Wyatta i umjetničkom aurom Nicka Cavea i Rokyja Ericksona. On ima fascinantan osjećaj otkriti misterij ondje gdje većina ljudi prepoznaje tek mirnu dokolicu. "Flying Low" i "Mojave" rado bi vidio Cave u svojoj novijoj diskografiji. Moj izbor pada na album "Mojave". Možda zbog Chrisa Brokawa. Njegova je raspamećena punk'n'blues gitara Fisherovom baritonu i nadrealnoj poeziji dozirala malo zamamnog "soničnog" ugođaja. Fisheru se, pak, mora priznati zavodno umijeće u upravljanju "orkestrom" od dvadesetak ljudi koji su se probijali kroz pustopoljine albuma. "Lamchopovski" novi country ispran bostonskim kišama.
189. THE CONTINENTAL DRIFTERS / Vermilion (Razor & Tie, 1999.)
The Continental Drifters nastali su u LA-u, kao savez bivšeg basista zadnje postave Dream Syndicatea Warka Waltona i Carla Nuccia, bubnjara rodom iz New Orleansa. Band se nakon nekog vremena preselio u Big Easy, a pridružili su im se i Peter Holsapple (iz kultnih dB's), njegova tadašnja žena Susan Cowsill i Vicki Peterson iz grupe The Bangles. TCD stvaraju dopadljivi, «panoramski» roots-pop, topao i narativno «uravnotežen», obojan živim koloritom Louisiane. Miješaju glasove i autorske vizure pa se u cjelini doimlju kao da, npr....Mamas & Papas pjevaju Dylana. «Vermilion» je najbolja ploča njihove ujednačene karijere, koja traje i danas. Toplo je preporučam.
188. BABES IN TOYLAND / Fontanelle (Reprise, 1992.)
«You got this thing that really makes me HOT!», zaurlala je nakon par sekundi tribalnog bubnja i reske gitare drska i opaka barbika Kat Bjelland. Dvije rečenice kasnije stigao je i stih: »You fucking bitch, well I hope your insides rot!». Ja sam ostao prikovan za sjedalo zajedno sa Beavisom i Buttheadom koji su također zurili u spot «Bruise Violet». «Fontanelle», major prvijenac BIT je uz album «Goo», svojih prijatelja i mecena Sonic Youth možda i ponajbolji album iz doba indie-major lollapaloozaste tranzicije početkom 90-tih. Gnjevna, pomalo histerična ali ne i obezglavljena, ova gitaristička ženska vožnja vođena primjerenom hrskavom produkcijom Lee Ranalda je vrhunac karijere banda koji se kasnije izgubio i rasplinuo. Naravno, kako to već biva, svijet je upamtio Hole a ne ono što je trebao.
187. FLAMING LIPS / Clouds Taste Metallic (WB, 1995.)
Kada su se prije petnaestak godina na opće zgražanje čovječanstva dohvatili instrumenata, Flaming Lips javno su krili kako žele biti sastav koji će odsvirati kraj svijeta. U međuvremenu Coyne i ekipa «omekšali» su svoju viziju, a zauzvrat su postali velike zvijezde. Nisam danas previše lud za Lipsima, možda zato što sam imao prigodu čuti njihove rane ploče kada su bili uporni, tvrdoglavi i šarmantni tvorci vlastite «teorije kaosa». Iz njihove nove faze, «Soft Bulletin» mi se prilično dopao, «Zaireeku» ne bih spominjao, a «Yoshimi» je pretrpan i čisti je kapric. Moj izbor je zato «Clouds Taste Metallic». On je na neki način oproštaj sa starim indie-korijenima (tu je i etiketa WB, uostalom), no zrači jednakom energijom i «nezavisnim» entuzijazmom. Album je još jedna karnevalski raspojasana svemirska opera, no gitaristički čvrsta i gotovo hard-rockerski fundamentalna.
186. ERIC'S TRIP / Purple Blue (Sub Pop, 1996.)
Kanadski lo-fi pioniri su početkom dekade na par kanala ugurali dobroćudnu psihodeliju, punky gitare, pop, toplinu kamina dok vani bjesni snježna oluja, žensko-mušku vokalnu međuigru i bubanj sa dvije bas pedale. U posljednji tren prije nego što je termin «college pop» potpuno izgubio vrijednost, band koji je imao petlju nazvati se po pjesmi Sonic Youth malo je prelakirao svoje pjesme. No, nešto jača produkcija i poneki izlet u neuobičajeni eksperiment (npr. «Spaceship Opening» je čista posveta Volcano Suns) su suprotno svim očekivanjima išli bandu u prilog. Labuđi pjev još jednog divnog banda koji je zajedno sa kolegama Velocity Girl neko vrijeme uspijevao držati na površini ne samo zvuk cijelog jednog žana, već nešto još i važnije: njegov senzibilitet.
185. GUIDED BY VOICES / Bee Thousand (Matador, 1994.)
Kada su izazvali kritičarsku histeriju davne 1994. godine albumom "Bee Thousand" i hit- singlom (MTV-videom) "I Am A Scientist" Vođeni Glasovima (sjajno ime za band, zar ne!?) već su imali desetak godina staža i pregršt samizdat izdanja 4-track i 8-track formata. Robert Pollard, siva eminencija Voicesa, izuzetno je kompliciran, lucidan i duhovit tip, jezičavi hiperaktivac sklon verbalnim rafalima od kojih se nekima možete od srca nasmijati,a od nekih možete zaraditi gadnu migrenu. Zbog netom navedenog nikada nisu bili u užem krugu mojih miljenika. Cinizam i parodija su Pollardu poput viagre za moguću skladateljsku blokadu (točnije – zasićenje nakon stotina stvorenih pjesama). Potencira ih po svaku cijenu i to zna zasmetati. Kod «Bee Thousand» takve su «anomalije» svedene na najmanju moguću mjeru i riječ je o ploči za guštanje i užiće bez predrasuda. Album je u cijelosti u znaku "4 P" – punk, pop, progresiva i psihodelija – kako to sam Pollard voli reći.
184. GRANT LEE BUFFALO / Fuzzy (Sire, 1993.)
Daleke 1993. video-clip za pjesmu «Fuzzy» imao je jednu od najfrekventnijih matineja na MTV-ju. To, dakako, nema veze s kakvoćom pjesama koje su Grant Lee Phillips i njegova kohorta ponudili na svojem prvijencu. Osobito ne sa spomenutom, ingenioznom naslovnom pjesmom koja je proslavila band (i koja se, nekim čudom, toliko svidjela urednicima MTV-ja). U Phillipsovim pjesmama izmjenjuju se blazirano lice suvremene Amerike i njezino tiho, pulsirajuće naličje. U svojoj je srži on zapravo protestni pjesnik, a njegovi GLB ovom su prigodom stvorili hipnotički folk-rock kakav više nikada nisu dostigli.
183. THEY MIGHT BE GIANTS / Flood (Elektra, 1990.)
Newyorčani John Flansburg i John Linell prije «Flooda» stvorili su dva jednako dopadljiva albuma, no ovim su definitivno pokazali spremnost trajati dugo. Traju i danas i snimaju ploče kojih se usitinu ne moraju stidjeti. Izgrađen na hitovima i vanserijskim video-clipovima «Birdhouse In Your Soul» i «Istanbul (Not Constantinopol)», «Flood» je prava, iskrena, pametna pop-bojanka za (djecu i) odrasle. Osim toga, album kakav, osobno, rado želim vidjeti na vrthovima top-ljestvica. Zabava sa srcem i mozgom.
182. COUNTING CROWS / August And Everything After (Geffen, 1993.)
Uvijek sam volio CC zbog slijedećeg: sažimaju najbolje od američke glazbe u zvuk blizak srednjoj struji, ali uvijek dostatno prašnjav. Osim što je u ljubavnim aferama poharao gotovo čitav ženski postav serijala «Prijatelji», Adam Duritz zna napisati izvrsnu pjesmu. Neki mu «analitičari» predbacuju «lirsku preosjetljivost», što meni uvijek liči na kompliment. Uostalom, za nekoga tko cilja vrhove top-lista (a često ih i doseže), Duritzov je stih bezobrazno odvažno krcat tihim i mirnim otkrićima, bez lažnih lirskih efekata. «August And Everything After» njihova je najbolja ploča, a po pjesmi «Mr. Jones» (u kojoj je Duritz lucidno «oživio» jednog Dylanovog junaka) prepoznaje ih cijeli svijet. «Best Bar In The Band», kazali su jednom u britanskom Uncutu. Istina živa.
181. PORTASTATIC / Slow Note From A Sinking Ship (Merge, 1995.)
Relaksaciju i otklon od hiperaktivnosti u Superchunk, lider Mac MaCaughan je pronašao u neobaveznom lješkarenju sa svojim solo projektom. Istina, u pjesmarici Portastatic ima svega, a to s obzirom na prirodu “banda” niti nije čudno, no ovdje je Macu pala sjekira u med. Mac je veliki fan novozelandskog flyingnunovskog popa i ukoliko se to nije moglo čuti u energijom nabijenom matičnom bandu, tu je to kristalno jasno. Protočni pop komadi (zauvijek se pamti sjajna “Running Water”) ovdje su uvezeni u uljudne i slatke aranžmane bez ikakve žurnosti i stresa, a klavijature, meke gitare i blag Macov vokal su samo završna glazura. Sjajan recept. Naravno, ako volite slatko kao ja.
180. POLVO / Exploded Drawing (Touch & Go, 1996.)
Sa Polvo i njihovim pjesmama nitko nije znao što napraviti, te su radi zadovoljenja forme ladičarenja strpani u nesretni post rock. Susret sa ovim bandom bio je slušateljevo suočavanje sa vlastitom zapanjenošću. Svatko je imao barem nekoliko pitanja: kakav je to orijentalni štih koji se provlači kroz nepredvidljive putanje njihovih gitara, da li je njihov izraz produžetak hard rocka ili ogranak noisea, da li oni sami mogu zapamtiti strukture svojih pjesama i najvažnije- kako te silne atonalne melodije mogu zvučati tako pitko, uvjerljivo i dobro? Naravno, odgovori su ostali visjeti u zraku, a upitnici u glavi. Brenčanje Polvo i te njihove uvrnute pjesme su ostali na oba mjesta.
179. KEROSENE 454 / Came By To Kill Me (Slowdime, 1997.)
Sredinom 90-tih dio teritorija post punka zauzeli su neki novi klinci. Bandovi kao što su Braid, Guzzard, Fiddlehead ili Pitchblende svoj su fokus sa brzine i golog dizanja buke preusmjerili prema apstrakciji, sviračkoj virtuoznosti i koketiranju sa za punk rock nešto manje konvencionalnim rješenjima. Kreativna faza te potrage za drugim izlazima je prije preobrazbe u dosadno tehniciranje trajala kratko, no iz tog perioda ipak je ostalo nekoliko sjajnih albuma koji svjedoče tadašnjim stremljenjima. Drugi album washingtonskih Kerosene 454 je najupečatljiviji rad koji je proizašao iz te škole: kompaktna masa ritma, slojeva musavih melodija i razgranatih rasviravanja «po mjeri». Dinamično, žustro, impresivno. Kinetička energija za novo doba.
178. ROD MacDONALD / Highway To Nowhere (Shananchie, 1992.)
Prije autor snažnih, upojedinačenih pjesama, nego tvorac velikih, zaokruženih cjelina, Rod MacDonald stvorio je i jedan iznimni album. Zove se "Highway to Nowhere". MacDonald je folker indijanske krvi, bivši marinac, novinar Newsweeka, stanovnik Greenwich Villagea i kantautor kojega rock povijest jako malo spominje. Jedinstven spoj pameti i životnog iskustva. Na ovome je albumu svoj društveni angažman zamijenio mahom intimiziranim folkom, a pjesme su snimljene u živo na jednom koncertu u Tusconu, što im daje osobitu draž. Posebna su, međutim, priča dvije pjesme. U ingenioznoj "Norman" Hitchcockov je "Psycho" utkan u trominutnu folk-rock dramu. "After The Singing", pak, intelektualno je superiorna lirska igra koja bi zahtijevala posebnu obradu i pripadajuću književno-teorijsku aparaturu. Rod je svojevremeno održao koncert za pamćenje u Zagrebu, pred svega tridesetak ljudi.
177. THE NOMADS / Sonically Speaking (Sonet, 1991.)
Dvogitarskoj vožnji najboljih švedskih garažera svih vremena- skupine The Nomads -nisu mogli odoljeti Thurston Moore i njegovi Youthovci, Mike Watt i Steve Wynn, zakleti obožavatelji banda. The Nomads su postojani garažeri, pravi skandinavci, i njihov staž broji sada već dva desetljeća i pregršt sjajnih albuma. «Sonically Speaking» jedno je od njihovih reprezentativnih izdanja i zrači istinskom vjerom i ljubavlju za rock and roll. Furiozne, opasne pjesme razornih rifova i nadahnute r'n'r stilizacije. Obrada Wynnove «Smooth» prava je poslastica.
176. DANIEL JOHNSTON / Fun (Atlantic, 1994.)
Kada sam složio svoj dio ovog izbora, bio sam pomalo zabrinut. Naime, ispalo je kako veliki dio autora koje ja volim: a) ne zna više od dva-tri akorda, b) ima ozbiljnih psihičkih i inih devijacija, c) ne zna pjevati (doduše, opet to čine na lijep način, ako me razumijete). Daniel Johnston pripadao bi svim ovim kategorijama, no osobito je zanimljiva ova druga. Johnston ima vidne znakove psihološke oštećenosti, pa tvrdnja kako uistinu živi «s druge strane ogledala» nije nimalo pretjerana. Dugi je niz godina radio svoje bizarne, kućne kasetne kompilacije, prije negoli je potpisao za Atlantic i snimio album «Fun». Kumovalo je tom transferu, pretpostavljam, javno obožavanje njegovih pjesama od strane Cobaina i Eddiea Veddera. Prijelaz na Atlantic nije puno naudio izvornoj sirovosti i infantilnosti Johnstonovih «napjeva». Evo nekih naslova: «Foxy Girl», «Silly Love», «Love In Vain», «Crazy Love» itd. itd. Tanka je linija između genijalnosti i ludila. Johnston je, kada je pop glazba u pitanju, jedan od rječitih primjera.
175. TARNATION / Gentle Creatures (4AD, 1996.)
Pjesme Paule Frazer zvuče kao starinski country Patsy Cline prilagođen gitarističkoj ekonomiji legendarnog 4AD-a, njihova izdavača. U Paulinu glasu susreću se svevremena jazz intonacija Billie Holliday, klasična country fraza Patsy Cline i Orbisonova tuga. Fantastičnu "Big O. Motel" posvetila je Royu Orbisonu. Tekstualno, ona nalazi zajedničko tlo za "ghost stories" i "lost loves" (kako sama običava reći; da, i voli Cavea), a "morriconeovski" ugođaj njezinih skladbi, pak, spoj je vječne ljubavi za western filmove i života u hispano zajednici na Zapadnoj obali. Frazerova je važna još zbog nečega: ona je na neki način prethodila pojavi sjajnih country-soul croonerica poput Kelly Hogan, Oh Susanna i, dakako, Neko Case.
174. IRIS DeMENT / My Life (WB, 1993.)
U ovom izboru koji vrvi odmetnicima i nihilistima svake vrste, Iris DeMent, koja svojim albumom «My Life» slavi obiteljski mir i uspomene na oca, uistinu je zasebna pojava. Ako je neka kantautorica zavrijedila epitet nasljednice velike Kate Wolf, to je Iris. Baš kao i u slučaju Wolfove, sva se unutarnja ljepota Iris DeMent lako nazire iza poštenog, umilnog lica. Njezine su pjesme, pak, okupane nevino čistom naracijom, a utočište svojim tananim ženskim nemirima ona je našla u smirenoj formi countryja i folka. Uostalom, zaboravite moje sentimentalno uvjeravanje, Iris će se svojim očaravajućim glasom najbolje predstaviti sama.
173. TOM WAITS / Bone Machine (Island, 1992.)
Waits je, opće je poznato, započeo karijeru uglazbljenim pričama iz "podzemne" Amerike, nalik na lirsko-glazbeni sukus našega tina Ujevića i Louisa "Sachmo" Armstronga. Savršena rekonstrukcija polusvijeta u kojemu životare protuhe svih fela i hrapavi, hroptavi vokal "kojemu se vjeruje" učinili su ga jednim od najosebujnijih kantautora svojega vremena. Bilo je to davno, prije tridesetak godina. U osamdesetima započinje novo poglavlje u njegovoj karijeri. Interakcija s filmom i kazalištem. Iz bitničkih je voda skliznuo u "brehtovsko-weilovske", danas jednako značajan kao glumac i teatrolog koliko i glazbenik. "Bone Machine" je jedna od najradikalnijih ploča koje je do sada stvorio, suludi galimatijaš koji istovremeno vrijeđa i napaja osjetila. Reprezentativna ploča Waitsa-umjetnika.
172. THE WEDDING PRESENT / Seamonsters (RCA, 1991.)
Kada se David Gedge ispovijeda kako mu se slama srce, to zvuči kao da vam se uz čašu pića obraća prijatelj prema kojem jednostavno morate osjećati simpatiju. Pa čak i ako vam njegova tuga isprva ne djeluje tako intenzivno, već čak i pomalo šaljivo. "Seamonsters", posljednji veliki album banda prije višegodišnjeg lutanja do prvog albuma Cinerama, usnimio je Gedgeov pajdaš Steve Albini koji dobro poznaje Gedgeove vibracije, pa album zvuči kao da vam se taj prijatelj obraća dok se negdje u blizini urušava zgrada. Kada Gedge ovdje zapjeva "I still want to kiss you", stih koji bi iz svakih drugih ustiju bio u najmanju ruku trivijalan, urušavaju se i slušateljevi obrambeni mehanizmi. David, vjerujemo ti. Sve je u redu, proći će. Doći će već neka druga umjesto nje.
171. BRAINIAC / Hissing Prigs In Static Couture (Touch & Go, 1995.)
Brainiac su zvučali onako kako na papiru izgleda koncept trenutne pošasti dancepunka. Najluđi sinovi Daytona bili su zabavni, divlji, disonantni, cinični, poletni, plesni, glamurozni i iskreni. Kao neka sluđena inačica Pere Ubu u diskoteci, ovaj album je mišung rastrganih ritmova, bizarnog humora i zvuka bacanja Mooga po stepenicama. Frenetičnost ovog banda mora se iskusiti neposredno jer riječi su tu nemoćne. Nažalost, Brainiac su na putu do neba zaustavljeni u svibnju 1997. i to na nepošten način: automobilskom nesrećom pjevača Tima Taylora.
170. PAUL NEWMAN / Frames Per Second (Trance Syndicate, 1997.)
Zajedno sa svojim suvremenicima Hurl, teksaški kvartet Paul Newman pokazao je da hladan i mehanički pristup glazbi može poslužiti kao bogato nalazište melankolije. Paul Newman (inače, to im je ime basiste) su svoju matematički proračunatu glazbu punu oklijevanja nekako uspjeli natjerati da zazvuči toplo i meditativno sneno. Čak i kada se nakon sporih i repetitivnih pasaža na hipnotiziranog slušatelja nekoliko puta obrušila albinijevska katarza buke.
169. CRIME & THE CITY SOLUTION / Paradise Discotheque (Mute, 1990.)
Krajem 80-tih u poznatoj australsko-berlinskoj koloniji stvari više nisu bile iste. Pao je berlinski zid, a «glasnogovornik» Cave snimio je «The Good Son», svoju prvu zabavljačku ploču. Simon Bonney i ekipa kao da su jedva dočekali da i sami skinu sa sebe teret tame i tmurno nasljeđe koje ih je gušilo («Room Of Lights», «The Bride Ship»). Njihov posljednji album je zvuk oslobođenog banda i zbirka pjesama otvorenih vrata. Od country štiha uvodne «I Have The Gun», gotovo karipske prozračnosti koja migolji predivnom «The Sun Before The Darkness» do završnog četverodijelnog epa «The Last Dictator», postalo je jasno kako je band izašao iz katakombi. Na svoju i našu sreću.
168. THE ANGELS OF LIGHT / New Mother (Young God, 1999.)
Michael Gira je po raspadu Swansa započeo novi život. Uz pionirske snimke The Body Lovers se moglo samo zakolutati očima, ali Michael je sigurno koračao dalje. Grandiozni prvijenac njegovog novog projekta za istim je stolom okupio nasljeđa Marka Eitzela i Nick Drakea, te raskošno orkestrirani komorni folk. Gira je svoj novi početak iskoristio i za veliko čišćenje arhive taloga na svojoj psihi. Tako je u svojoj intimnoj lirici hrabro referirao i na svoju burnu i buntovnu prošlost. Da, ispalo je kako je čovjek koji je zlobno vikao: "I hate everything I don't own!" zapravo ranjiva jedinka koji očajnički čezne za spasom. Sve što trebamo je ljubav.
167. LOU REED AND JOHN CALE / Songs For Drella (Sire, 1990.)
Smrt Andy Warhola, izblajhanog pop art swamija, pod isti je reflektor dovela dva stara suradnika/suparnika. Cale je sjeo za klavir, Reed ukopčao gitaru u pojačalo, dva ega su se nakratko ukrotila kroz sagu o Warholovom životu i vrijeme je ponovo stalo. Pomalo surovu no prvenstveno dirljivu posvetu svom starom tutoru duo je izveo bez ikakve nostalgije ili želje za uljepšavanjem, pa neko opraštanje i kajanje ovdje nisu imali što tražiti. Ni sam Andy ne bi mogao zatražiti dostojanstveniji epitaf.
166. GUY CLARK / Dublin Blues (Elektra, 1995.)
Da je u vremenu u kojemu živimo "konzervativnost revolucionarna" (a pri tome ne mislim na politička opredjeljenja) dokaz su ploče Guya Clarka, čiji je daleki prvijenac "Old No. 1" jedna od deset najjačih ploča popularne glazbe ikada snimljenih. Clarkovu "pričalačku" talentu i njegovim jednostavnim, no do usijanja vrelim melodijskim sklopovima tridesetogodišnja simfo-punk-dark-hc-techno inkvizicija nije nimalo štete nanijela. On i danas snima ploče koje su važne i pouzdane. Iz desetljeća koje je nepovratno za nama, izabrao sam njegovu ploču "Dublin Blues", elegičnu odu vlastitim korijenima.
165. JON SPENCER BLUES EXPLOSION / Now I Got Worry (Matador, 1996.)
Premda Ivan i ja nismo zadrti poklonici kulta Jona Spencera, moram priznati da bez njegove prisutnosti nije išlo. U mojem slučaju to je i posveta studentskim terevenkama, kada se u sitne sate često izvikivala parola «Blues Explosion!». Eklektički duh albuma «Orange» nikada mi se nije previše sviđao. Zato je prljavi, rabijantni rock'n'blues albuma «Now I Got Worry» baš po mojoj mjeri. Što reći – eksplozija bluesa!!!
164. LIZ PHAIR / Exile In Guyville (Matador, 1993.)
«Slatki taboo». To je moje mišljenje o prvijencu Liz Phair koji je svojevremeno punio novinske stupce i nadahnjivao kuloare svojim, eto, žestokim, neuvijenim i izravnim koitalnim prispodobama. Kada smo već kod rušenja moralnih i seksualnih prepreka, osobno preferiram način na koji je PJ Harvey menstrualnu krv prinosila druidskim bogovima; šifra – «Sheela-Na-Gig», album «Dry». Zato mi se u cijeloj fami oko ove ploče više sviđa način na koji je ona složena, otpjevana i odsvirana, cijeli njezin mekani, fino šlampavi indie-rock fon. Više, dakle, od provokativnog i lascivnog lirskog sadržaja, kojim je Liz nadahnula cijelu armiju riot grrl sestara. Uostalom, ispostavilo se da je cijeli koncept kratkog daha. Phairova se potom izgubila u prosječnosti.
163. GASTR DEL SOL/ Upgrade And Afterlife (Drag City, 1996.)
David Grubbs i Jim O'Rourke su sa akademskom arogancijom par godina marljivo uništavali svaku naznaku konvencije u pjesmi i pri tom se podjednako koristili tišinom, akustičnom gitarom i škripom distorziranog klarineta. Njihov posljednji album "Camoufleur" kao i radovi oba člana banda po raspadu pokazali su kako su na kraju ipak zaključili da tradicija nije i nužno najveće zlo na svijetu. No, prije toga je došlo vrijeme da najuspjelije rezultate svojih rušilačkih eksperimenata objedine na jednom mjestu. "Upgrade & Afterlife" je točka zasićenja poigravanja zvukom i njegovim odsustvom, te dekonstrukcijom normi u indie rock kontekstu. Nakon ovoga se zaista nije moglo dalje.
162. CHRIS CACAVAS & THE JUNKYARD LOVE / Pale Blonde Hell ( Normal, 1994.)
Cacavas je po svemu kultna figura američkog rock and rolla, nikada dostatno hvaljen i slavljen (osim u Hombreu, dakako). Počev od angažmana u skupini Green On Red, preko producentskih i sviračkih usluga na pločama američkih r'n'r heroja poput Dream Syndicate, Divine Horseman, Giant Sand i dr., pa na koncu do niza sjajnih solo ploča, on je zadužio rock and roll iskrenošću i poštenjem. Po vokaciji socijalni aktivist, dugogodišnje je iskustvo s "terena" arhivirao u više od dva desetljeća rockerskog staža. Zajedno sa suprugom bio je godinama aktivan u ustanovama za prihvat žrtava obiteljskog nasilja. Zlostavljači žena, ostavljeni ljubavnici i ubojice nastanjuju njegove stihove i neki će od njih oprost i iskupljenje naći samo u Cacavasovoj pjesmi. Do svojega trijumfalnoga povratka na scenu 2002. godine, Chris Cacavas nanizao je šest studijskih ploča. Najbolja je od njih "Pale Blonde Hell", neskriveni hommage Neilu Youngu, dinamična i izravna rock and roll ploča, krcata gitarama.
161. IDAHO / Three Sheets To The Wind (Caroline, 1996.)
U sjeni Marka Kozeleka i njegovih Red House Paintersa, svoju inačicu kalifornijske letargije tvrdoglavo je svirao i Jeff Martin, alfa i omega potcijenjenih Idaho. Za razliku od Kozeleka koji se znao bezglavo sunovratiti u očaj, Martin je suzdržaniji i dominaciju prepušta neodređenosti i neuhvatljivom. Njegova mutna pjesma često djeluje kao zagonetni i mistični zen koan, no na kraju uvjerljivo evocira ugođaj bolećivosti i jesenske snuždenosti. Poslušajte samo "Stare At The Sky" i "Glass Bottom".
160. MERCURY REV / Deserter's Songs (V2, 1998.)
Nakon čestih i žestokih svađa Reveri su devedesetosme usuglasili svoje kreativne stavove, «umirili» i «izoštrili» zvučnu sliku i snimili svoj tour de force, album «Deserter's Songs». Na albumu, simbolično, gostuju Levon Helm i Garth Hudson, članovi legendarnih The Band. Kažem «simbolično», jer riječ je o pjesmama čvrste, «the bandovske» strukture, oslonjenima na klavir, no koje lako prihvaćaju i kojima sasvim lijepo pristaje i cijeli kaleidoskop utjecaja – od kratua i space-rocka, do Floyda, Big Star i Van Dyke Parksa. Riječju, Mercury Rev su na izmaku tisućljeća stvorili uzoritog replikanta «Music From The Big Pink». Sintetiku s dušom.
159. OP8 feat. LISA GERMANO / Slush (Thirsty Ear, 1997.)
Suradnja s Lisom Germano jedan je od pametnijih Gelbovih poteza uopće. OP8 (hm, "opiate") su, dakle, Giant Sand plus Germano, a "Slush" je čista romantika (dakako, na gelbovski način). Album glazbeno slijedi "Swerve" Giant Sanda, no arizonsko sunce zamijenio je sumrak megalopolisa (jedna od pjesama naslovljena je "Devil Loves L.A."), dok su jazzy sinkope češće od country sekvenci. Izvan svojega iritantnog egzorcističkog mraka, Germano sja punim sjajem. OP8 je, ako se mene pita, najljepša stvar koja se dogodila njezinoj klimavoj karijeri. Njezin je glas, pak, uz onaj Lucinde i Victorije Williams, najmudriji Gelbov izbor. Ploča koja, jednostavno, klizi i gubi se u najfinijem mraku.
158. SEAWEED / Actions And Indications (Merge, 1999.)
Seaweed su u prvoj polovici 90-tih s ushitom približili Fugazi i zvuk seattleskih dugih kosa, te redom snimali upečatljive albume (EP "Despised" je najvrijedniji zapis iz tog perioda). Nadobudni potpis za veliku etiketu ih je pokopao i doveo do ruba raspada odakle su ih nakon par godina izveli prijatelji s Merge etikete. Band je ipak skoro prestao sa radom, no prije toga su nam darovali svoje završne snimke. Za kraj su ti veterani svoj punk rock odsvirali u zanosu i sa impresivnom dozom ložećeg entuzijazma. Jednom rječju: sjajno. Ako ste poslušali himničnu "Antilyrical" ili frenetičnu obradu "Warsaw" Joy Division, onda i sami znate što želim reći.
157. VERSUS / Two Cents Plus Tax (Caroline, 1998.)
Za vrijeme boravka na Teenbeat etiketi, Versus su najavljivani sloganom "Najbolji američki band". Slušajući ovaj album koji je trebao lansirati band među "velike", morate se barem nekoliko puta složiti s tom pompoznom tvrdnjom. Želim reći da sklepati "Atomic Kid", "Never Be OK" ili briljantnu "Morning Glory" ne može baš svatko. Versus su bili pravi indie pop punk iz udžbenika, no unatoč dovoljno otvorenom i pristupačnom zvuku, njihova hitoidnost i šira prihvaćenost ostali su samo neiskorišteni potencijal. Cinici će primjetiti: "Tipično". I biti u pravu.
156. LUNA / Bewitched (Elektra, 1994.)
I nakon raspada Galaxie 500, Wareham se trudio ostati svjetskim prvakom snenog vokala i laganih gitara. Luna je, istina, pomalo banalizirani nastavak genijalnih Galaxie 500, a Wareham je od svoje slavne autorske prošlosti mahom naslijedio onaj romantični, epidermalni sloj. No to ne umanjuje zadovoljstvo slušanja albuma poput "Lunapark" i, naročito, "Bewitched". Dapače, da je imala prigodu poslušati ove pjesme naš bi vrla Ivana Đerđ-Dunđerović za njih možda napisala: "suptilna zvučnost i polaganost u iskazu... naplavine nježnosti i senzibiliziranog mrvljenja predodžbi o svijetu, samoći i ljubavi...". Od godine 2004. Luna više ne postoji.
155. TEAM DRESCH / Personal Best (Chainsaw/Candyass, 1995.)
U "Growing Up In Springfield", Kaia, vokal Team Dresch se sa podjednakom dozom gorčine, žaljenja, lezbijskog ponosa, hladnog dokumentarizma i nemara sjeća kako joj je majka plakala kada je ona sama obrijala glavu, te kako su je svi lokalni kreteni ugnjetavali. TD su svoj gnjev i bijes kanalizirale u sjajan punk na tragu najefektnijih trenutaka Moving Targets i kolegica Sleater-Kinney, a brigade marginaliziranih i žigosanih gay tinejdžera pronašle su novo utočište. "She's amazing. Her words save me. She holds her head and it's truth".
154. HELMET / Strap It On (Amphetamine Reptile, 1990.)
Početkom 90-tih Amphetamine Reptile je krenuo s impozantnim nizom izdanja. «Boxing The Clown» Helios Creeda, te albumi Cows, Tar i God Bullies plijenili su nadogradnjom posustalog bučnog rocka, no sve ih je prešišao uvodni istup njujorških Helmet. Ovih pola sata tvrdog i discipliniranog noise metala možda možete okriviti za skoru renesansu stupidnog macho «NY hardcorea», no ne možete ignorirati njegovu monolitnost i uvjerljivo skiciranje urbanog bipolarnog poremećaja. Naravno, morate i ignorirati to u što se ovaj band kasnije pretvorio.
153. TEENAGE FANCLUB / Songs From Northern Britain (Creation, 1997.)
Ako ćemo iskreno, nakon što su se odvukli iz sjene Dinosaur Jr, ovim Škotima svi albuma zvuče isto. I svi valjaju. Razlika je samo u jednoj finesi: s koliko su (ne)rafiniranog šećera posuli svoje pjesme. No, unatoč uravnoteženosti materijala iz cijelog drugog dijela karijere, Byrdse i rane Beatlese TF su najuvjerljivije prizvali baš uz «I Don't Care», «Start Again» i ostale čokoladne pločice s ovog albuma. Mislim, ljud, što se o ovome uopće treba raspravljati: ovi ne prestaju pjevati u skladnom dvoglasju skoro cijeli album!
152. DEAD C / Trapdoor Fucking Exit (Siltbreeze, 1990.)
Protuteža eksponiranoj Flying Nun struji na Novom Zelandu su bili i ostali Dead C. Michael Morley, Bruce Russell i bubnjar Verlainesa Robbie Yeats ušli su duboku u opasnu maglu tmaste psihodelije i samo srce «Sister Ray», i iz te lo-fi industrijske kakofonije izašli neokrznuti. Dead C su svoj teritorij našli u samo njima poznatoj dimenziji, gdje zajedno stoluju sirovost i visoki artizam. Na ovoj zbirci snimaka našlo se mjesta i za trenutke koji prikazuju band u uvjetno rečeno ranjivom izdanju (npr. «akustična» verzija «Power»), no Dead C su ipak najbliži sebi u atonalnoj «Krossed» ili opakoj, gotovo neprobojnoj “Bury (Refutatio Omnium Haeresium)”
151. SHUDDER TO THINK / Funeral At The Movies (Dischord, 1991.)
STT su bili band s kojima se teško moglo sporazumjeti na prvu loptu. Mogle su vas iritirati vokalne igrarije Craiga Wedrena, tekstovi koje ste ovisno o raspoloženju mogli proglasiti poezijom ili pretencioznim smećem, te svirka koja je stalno vrludala između hard rocka i arty punka. No, ukoliko ste im dali šansu, kasnije se niste mogli odvojiti od njih. Ovaj mini album osim sjajne obrade Hendrixove «Crosstown Traffic» donosi divne «Lies About The Sky» i «Red House» (a tek «Day Ditty», uh!). «Funeral At The Movies» zvuči kao da su R.E.M. negdje 1986. umjesto «Life's Rich Pageant» snimili divlju, hermetičnu i uvrnutu ploču. Naravno, kako to već ide, momci su kasnije potpisali za Epic i unatoč solidnom «Pony Express Record» sami iskopali svoj grob.