Što ima novo u 2005.? Vaš novi omiljeni band dolazi u paketu s oku ugodnom web stranicom, primjerenom produkcijom, fino planiranom turnejom i sjajno dizajniranim CD-om. Časopis, forum ili e-zine preko kojeg ste prvi put čuli za taj band možda uzimate zdravo za gotovo, ne razmišljajući o frazi «vrh ledenog brijega».
U redu, možemo slobodno uzeti glazbu za koju smo uvjereni kako nam pripada, no ne smijemo zaboraviti tisuće prevarenih i osviještenih klinaca prije nas. Sve one koji su tijekom osamdesetih gotovo nesvjesno izgradili cjelokupnu infrastrukturu koja nije imala previše dodirnih točaka sa ustaljenim korporacijskim kanalima stvaranja, protoka i konzumiranja glazbe. Svaka im čast. Trebalo je «modernu» glazbu nakon sedamdesetih, desetljeća u kojoj joj je biznis nakon silnih flertova i petinga oduzeo nevinost, ponovo postaviti na svoje noge. Bez patetike i velikih refleksija.
Oporavak na skrovitim i zabitim lokacijama, daleko od reflektora i nezainteresirane mase tekao je sjajno, hvala na pitanju. Zapravo, injekcije strasti, idealizma i duha toliko su revitalizirale glazbu da je i ta masa počela špijunirati po podrumima i klaustrofobičnim klubovima, kupovati fanzine i preslušavati albume obilježene logotipima opskurnih i čudnih izdavačkih kuća.
Što nam je donijelo post-«Nevermind» razdoblje, vrijeme kada je ta ista masa nespremne i zbunjene bandove ponovo izvela na svjetlo dana? To znamo svi: dobili smo sveopći metež. Znak vremena: nedostatak/mnoštvo pitanja i odgovora. Primjerice, što danas znače termini kao što su «mainstream», «underground», «nosač zvuka» ili «glazbeni žanr»? Da li je uopće bitno?
Imati band, album, publicitet, koncert i publiku u devedesetima je postalo lako. Napredak tehnologije, dostupnost, hiperprodukcija, zasićenje, nada... sve su to integralne karike uzročno-posljedične veze ojačane nakon «Smells Like Teen Spirit» i www eksplozije.
Svidjela nam se činjenica što nevinosti više nema ili ne, nema potrebe za nostalgijom. Na kraju krajeva, ni samo prošlo desetljeće u svijetu koji guta samog sebe nije bilo baš sjajno, zar ne? Ipak, barem smo u toj silnoj glazbi mogli naći inspiraciju, utjehu, ugodu i(li) zabavu. Što ćete, narod je izgleda u pravu: ta kvantiteta ipak rađa kvalitetu. Želim reći da su se autori ove liste pri stavljanju karata na stol zapanjili koliko su ti vražji glazbenici stvorili upečatljivih djela u tim nesretnim devedesetima. Tko bi rekao. Lista od 200 tako nije ispala megalomanska, već sabita. I vrlo, vrlo dopisiva.
I ne zaboravite: o ukusima i afinitetima se ne raspravlja. Fina uzrečica. Narod je opet u pravu.