Radi se o knjizi eseja koje je Hamvaš pisao između 1940-1942. godine, i predstavljaju već onog Hamvaša koji je pisao i svoje posljednje knjige, poglavito 'Patmos', vjerojatno najzanimljiviju knjigu koju je napisao, a na njoj je praktički radio do smrti, koja ga je zgodila davne 1968. godine. Hamvaš je sa svojom nedavno preminulom suprugom Katalyn Kemenyi navodno u dobi od četrdeset godina odlučio početi sa ozbiljnim iščitavanjem 'svetih' tekstova svih podneblja i vremena, tada je radio kao bibliotekar, i imao sve uvjete da ostvari svoj naum. O njegovom poznavanju jezika pričaju se legende -malo je smiješno čitati o Hamvašu kao čovjeku koji je govorio 'sve jezike svijeta'- a literatura o njemu i inače je opterećena pretjerano apologetskim tonom. No sudbina mu je zbilja opijajuća, opisao je nevjerojatan životni krug, i izdržao. Ali najfascinantnija osobina njegovih knjiga, radilo se o romanima ili esejima, je nedostatak grča. On piše najnormalnije, gotovo posve jednostavno, onim tonom kojim dišeš kada si potpuno miran, ako si takav ikada. U tome se vjerojatno krije taj visoki stupanj zavodljivosti hamvaševske proze. Bio je fascinanatan erudita, a većinu velikih tema koje obrađuju religije i filozofije osjećao je na ovoj razini svakodnevlja posve intimno i osobno, 'po domače'. O njemu se doista može govoriti kao o velikom, velikom piscu, preživio je i četrdeset godina života po bilježnicama, daleko od svake scene i bukvalno neobjavljivan i neintegriran u domicilnu mađarsku literaturu, i svejedno se u nju uklopio bez ikakvih problema, a svojim didaskalijskim diskursom komentara na sve živo i neživo bogme i u šire kontekste. Kad ga jednom zavoliš, ne prolazi te ta naklonost godinama, i čak ti bude pomalo i žao što ga se mora opisivati ovako smrtno ozbiljno. Bio je to duhovit pisac, dosta je pročitati njegovu čuvenu 'Filozofiju vina' pa vidjeti koliko je on bio opušten u cijeloj toj svojoj sakralnoj priči. Gotovo nehajan. Tako, tom riječju, sigurno bi ga opisao Henry Miller, ili Ivo Andrić. Toj dvojici asova mudrost življenja nije bila nešto što je prispodobivo napetosti ili pretencioznosti, a Miller je pisao baš o nehaju kao jednoj od osobina svih mudrih ljudi koje je upoznao. Zanimljivo, knjiga danas već potpuno zaboravljenog Mauricea Maeterlincka 'Mudrost i sudbina' gotovo u cijelosti posvećena upravo hamvaševskim temama spašenog života, prošarana je brojnim anegdotama iz života ljudi koji su živjeli život u sjeni potrage za pravim ugođajem. A kad spominjemo pravi ugođaj, onda znajte da ga je teško u tako obilatom prelijevanju na jednoj hrpi naći kao što je prisutan u svim Hamvaševim tekstovima. Onako kako se hoda, kako se diše, kako se voli, tako ovaj Mađar piše, u ovoj knjizi o Meteorima, mali tekst od nekoliko stranica sa najtočnijim opisom Balkana koji uopće trenutno postoji na hrvatskom, o Abelardu i Heloisi, o prijateljstvu, o sakralnoj zajednici, svetosti, grijehu, palosti u grijeh, dosadi, napetosti, o kutu gledanja koji sve već unaprijed omogućuje i o zloj kobi ljudskog nakota na zemlji. Osim što je pisao eseje, ostavio je iza sebe i rukopise nekoliko romana, od kojih je navodno roman 'Novo leto' - Srbi of course imaju Savu Babića i prijevod - predstavlja uknjiženu, u slovo i papir transformiranu medovinu, i kolosalno djelo 'Karneval' u sedam knjiga, za koje se priča, čitao sam samo četiri pa..., da bi izmijenili povijest romana da su prevođeni na druge jezike. To su vjerojatno prekrupne riječi, ali su zasigurno poletni i lepršavi kao i ove poznate nam knjige, pa bi ih bilo zgodno prevesti i na hrvatski.