Raymond Queneau je svojedobno radio inventuru Francuske književnosti i zaključio da se ona sastoji u konstatiranju činjenice da u njegovoj dragoj domaji postoje pisci koji su se školovali u Parizu i pisci koji su se školovali u provinciji. Dva osnovna pravca ovisila su o liceju koji su pohađali. Tipovi žena koje su uzimali za supruge ili muze u iznimnim, sretnim slučajevima išle su u onu drugu školu-tada bi brak a bogme i pisanje toga autora dobili na dinamici. U suprotnome bi se smjer razvoja pojedinoga autora mogao precizno izračunati jednostavnim algebarskim opreacijama. Svaki bi autor za života promijenio određen broj «teorija», mijenjanih onako kao se mijenja donje rublje-kad se umusa. I sanjario je o američkoj književnosti-pisci mijenjaju bezbroj zanimanja (sa ljubomorom u glasu kaže: barem sedamnaest) a iskustvo koje tako stječu unikatno je i samo njihovo-stoga oni imaju što za reći. Mađar Bela Hamvaš je u promišljanju stanja zapadne kulture otišao tako daleko da bi na ove lamentacije vjerojatno samo slegnuo ramenima. On je u vlastitome životu već konstatirao falsifikate i krenuo po taj komad apsolutne, izvorne stvarnosti. O tom izlasku iz sobe sa ogledalima svjedočio je iz knjige u knjigu. Tekstove objavljene u knjizi «Kap prokletstva» napisao je koncem četrdesetih godina prošloga stoljeća. Upravo je bio prisilno umirovljen, i sa bijednim sredstvima u džepu pokušao izdvojeni, šumski život, možda po uzoru na jednog od svojih Meštara Davida Thoreauoa a možda jednostavno nije imao kud. Osnovna intencija-«volio bih postaviti temelje znanosti o svetosti života» zapisana je nekih šest godina nakon što je napisao «Scientiu Sacru», knjigu bez koje je teško ući u nevjerojatni realitet njegovoga djela. Na Buddhu, Lao Tsea, Zarathustru, Konfucija je gledao kao na ljude koji su osjetili ovaj raspad hijerarhije u kojemu živimo mi danas, a na njihovo djelo kao na očajnički pokušaj da se spasi znanje o baštini ili predaji, koja jedina zna odgovor na pitanje-kakvo je to posebno biće čovjek? Uspješno je razlikovao «teoriju» od teorije: rekao je da je to razlika između pitanja i problema, odnosno dosjetke i misli. «Teorija» ne obavezuje, ako ne odgovara zamijeniti ću je drugom, dok je teorija univerzalna i znak raspoznavanja joj je što je moralno i egzistencijalno aktivna. Egzistencijalizam i psihoanaliza su «teorije», kršćanstvo ili taoizam imaju mogućnost postajanja teorijom. Iz «teorije» uvijek kao otpornik strši «pogled na svijet». Shema. »Teorija» je samo zbog toga «teorija» jer nije praksa, ne može ni biti, ne može se realizirati, nego je to nešto kao manija ili zabluda, koju vremenom korigira život. Oni najveći «teoretičari»: nekoć Platon, Hegel. Danas: Baudrillard. A teorija počiva na činjenici da ne postoji konstatacija koja nema egzistencijalnu težinu i moralne konzekvence. Tko gradi teoriju mora izmjeniti cijeli svoj život. A on ga je promijenio. U vrijeme pisanja tekstova koje imamo u ovoj knjizi Hamvaš već dvanaestak godina intenzivno čita tzv. svete knjige čovječanstva, od Popol Vuha Maja pa do Upanišada Hindusa. Ali u čemu je stvar, jer čitali su i drugi te knjige pa ništa, osim što su postali komparatisti religija oženjeni ili udani za komparatiste religija? Prije svega činjenica da ih je čitao iz sebe, da je u sebi tražio početnu točku tog zaprepašćujućeg rascijepa bića, koji baština naziva Padom. Tražio je prvu laž, tu sitnicu, tu kap prokletstva. Knjiga je s pravom tako naslovljena, Hamvaš je pročišćavanju posljedica apsorbiranja te kapi posvetio cijeli svoj život. Dva su teksta iz knjige već izašla u «Jasminu i maslini», ali nije bitno. Pojava svakog Hamvaševog ma i najkraćeg napisa je datum. Do prije par godina ovaj je «kralj među ljudima» bio objavljen samo u Hrvatskoj i Jugoslaviji (tamo imaju genijalnog prevodioca Savu Babića, koji je preveo gomilu njegovih knjiga), a nedavno sam vidio na Internetu da se pojavio i njemački prijevod «Filozofije vina». Nadam se da tamo neće počiniti istu grešku i ovog najbudnijeg, najsvjesnijeg Europljanina identificirati kao cugera, kao što mu se dogodilo u Lijepoj našoj.