Antonio Tabucchi je talijanski pisac koji na sveučilištu u Sienni predaje portugalsku književnost, što nije nebitno za njegovu poetiku, koja podosta svog subverzivnog materijala duguje glasovitom portugalskom pjesniku Fernandu Pessoi, čovjeku koji je pisao pod čak stodvadeset heteronima! Takva razuđenost u portugalčevom opusu u direktnoj je vezi s osnovnim motivima većine Tabucchijevih proznih tekstova, koji su uglavnom posloženi oko ove nemogućnosti konstituiranja čvrstih granica identiteta, uslijed čega većinu njegovih junaka zapada bizarna, apsurdna sudbina, tijekom otplitanja koje oni postaju nešto drugo, no ne dokraja, naravno. Unatoč eventualnim čitateljskim očekivanjima efektnih fabularnih obrata, Tabucchijeve priče i romani imaju nezgrapan i predvidljiv slijed događaja, on nije pisac kojemu je fabula primarna, njegove su taktike smještene u svijet tanane i profinjene jezične igre, gdje odlučuju šumski a ne glavni putevi-upravo u tom kontrastu sirove radnje koja simbolizira grubu svakodnevicu, ono diluvijalno u nama, i spiritualnosti malih, materijalno jedva zabilježivih događaja, a čija je uloga zapravo presudna, vjerojatno se krije podosta njegova šarma. Kao što Pessoini heteronimi svjedoče fikcionalnost onoga Ja u ime kojega podnosimo i poduzimamo sve što čini naš život, tako s druge strane Tabucchijevi radovi kazuju kako je svaki subjektivizam zapravo totalitarizam. Tabucchi, unatoč ovakvoj poetici, ipak nije nikakav od svijeta izolirani eskapist: na talijanskoj je intelektualnoj sceni prije nekoliko godina kroz niz polemika-među ostalim i s Umbertom Ecom, a u vrijeme Berlusconijeva uspona na vlast-rehabilitirao ideje kompromitirane talijanske i europske ljevice, ismijavajući pritom globalizacijsku viziju ujedinjenog svijeta izvedenu s, kako je tada rekao, žaruljom u jednoj i atomskom bombom u drugoj ruci. 'Igra obrtanja' spada u njegove rane radove, objavljena je izvorno 1981. godine, i radi se o zbirci priča organiziranih oko ove spomenute dezorganiziranosti našeg elementarnog jastva. Uloge, bile one rodne ili spolne, emotivne ili intelektualne, prolaze kroz naslovom naznačen obrat i ostvaruju neku od potencija svoga naličja, pa npr. ljubavnici skončavaju kao izmanipulirani subjekti a muškarci kao pjevačice u opskurnim barovima. Tabucchi je pisac sklon intelektualnoj igri koja se transformira u stilistički odlično izvedene storije, koje, ipak-ne iznenađuju. Najavljeni obrat kod njega treba tražiti upravo u toj igri između fabulativnog i stilističkog, koji kod njega 'mijenjaju' uloge, a u svakom drugom smislu on pripada piscima koji umjesto obećanih skretanja iznenađuju produžujući ravno.