Vjerojatno vam je prva asocijacija na Crnu Goru vezana za onaj jedini neoborivi crnogorski mit o beskonačnoj erekciji kao savršenoj metafori junaštva. Andrej Nikolaidis počinje od te točke, unaprijed svjestan da je književnost erektivnog tipa nešto na što je kao Crnogorac osuđen već samom činjenicom rođenja. Tone mačizma u kombinaciji sa legendarnom lijenošću, kao i pristanak čitavog niza crnogorskih pisaca da budu dopisni članovi beogradske literarne scene sa koje su nastupali, rezultirale su kroničnim nedostatkom osjećaja diferencijacije u odnosu na sveproždiruću srpsku literaturu. Da li iz konformizma ili iz pokušaja da se pobjegne mitovima o superiornim neradnicima koji sve rješavaju u krevetu, najslavnija imena iz prošlosti ove književnosti, Risto Ratković ili Novak Kilibarda, a da ne se ne govori o Miodragu Bulatoviću ili Branimiru Šćepanoviću, cijeli su svoj život bili obilježeni beogradskim umjetničkim krugom, jedva pokazujući ikakve dodirne točke sa svijetom iz kojega su potekli. Kao da im dekonstrukcija crnogorske stvarnosti izgrađene na mješavini historije i mita jednostavno nije bila dovoljno intrigantna. No od početka devedesetih, zapravo od rata i parcelizacije bivše države počelo se govoriti o crnogorskom književnom boomu. Kako je u to vrijeme jedini boom koji se s te stane mogao percepirati bio onaj u Dubrovniku i Konavlima, nekako se, da li zbog toga ili nekih drugih stvari, crnogorske književnike zaobišlo u prvom valu upoznavanja sa novonastalim književnostima bivših republika. Tako da crnogorci, baš u skladu sa pripisivanom im lijenošću, stižu na samom kraju. Balša Brković, Aleksandar Bečanović, Dragan Radulović tek su neka od imena u društvu kojih se na sceni pojavio Andrej Nikolaidis. Njegov kratki roman 'Mimesis' ispričan je u prvom licu, narator je očiti piščev alter ego a Crna Gora opisana je tmurnim, mučnim, brutalnim sredstvima koji automatski prizivaju Radovana Konstantinovića i njegove riječi da je duh palanke duh plemena u agoniji. Ulcinj je kod Nikolaidisa savršena palanka a Crna Gora sa svojim opetovanim konstituiranjem iz herojskog mita mjesto koje palanački duh proizvodi potpuno prirodno, kao što se diše. Scena u kojoj ljudi kao najnormalniju stvar javno vrše veliku nuždu tako je metafora u okviru jedne dekonstrukcijske priče koja razlaže stvarnost spuštajući je na razinu njenih početnih motiva. Da li je sve što rade đetići doista moguće svesti na skatološki temelj drugo je pitanje, no jedna je stvar neupitna-Nikolaidis doista mrzi ono što opisuje. Ovdje nema govora o društvu u tranziciji-pripovjedač kaže da se radi o stvarnosti koja ostavlja dojam kao da je na nju prije pet minuta pala atomska bomba. Potpuno rasulo iznutra sa apsolutnom nepovezanošću sa svijetom izvana mimetizirao je provokativnim tonom i narativnom strukturom koja je na samom rubu fikcije, sa velikom količinom prelijevanja u esej. Takvo grubo, gotovo bezobzirno pripovijedanje sa strategijom konstantnog mijenjanja diskursa ovdje ipak funkcionira, iako se nalazi na samoj granici raspadanja. Nikolaidis to radi sa jakim libidinalnim nabojem, kao da nema nikakvih prethodnika, i kao da neće imati nasljednika, jer dolaze još gori dani. Od pamfletizma ga spašava humor, a od jeftinih šala na račun skupih životnih situacija sposobnost da situacije smješta u groteskne okvire. Da bi bila dostojna podnošenja stvarnost se njegovom junaku ukazuje u karikaturalnom obliku a o nekoj nadi nema ni govora. Bolji svijet postoji tek kao projekcija ili simulakrum koji Nikolaidisovi likovi dosežu kroz glazbu-od Tindersticksa preko Mogwai do Willa Oldhama-i rijetke knjige. Komunikacijski su svedeni na životinje, brzi seks, gomilu pića i rupe u kojima žive, a te brze situacije i iz njih proizašle površne odnose Nikolaidis obrađuje anegdotalnošću kavanskog senzibiliteta. Prevelik zafrkant da bi bio mizogoničar, preanegdotičan da bi pisao esej, prejunačan da bi mu raspadnje sredine u kojoj živi bio nerješiv problem, presvjestan grčkog porijekla da bi bio dokraja Crnogorac, Nikolaidis je napisao bijesan tekst kojim pokušava odraditi nedostatak identiteta nabrajanjem recentnih strahota. Zemlju u kojoj živi prikazao je kao mjesto na kojemu je degeneracija preduvjet napretka a retardiranost siguran znak karaktera. Skoro da smo isti.