Vijest da je Aleksandar Hemon, sarajlija iz Chicaga, ovogodišnji laureat Fondacije MacArthur, koja uključuje financijsku stimulaciju u iznosu od 500.000 $, nadovezuje se na njegovu biografiju logikom Lego kockica: Amerika je vjerojatno posljednja zemlja na svijetu koja bi dopustila da se jedan život koji je ispao do ove mjere filmski poput Hemonovog, pretvori u otužnu životnu prozu; Hemon je, naime, stigao 'odnikud', privukao pozornost javnosti svojim pričama i jednom već bio honoriran na ovaj način. Petsto tisuća dolara dodijeljenih Hemonu tako vam prije dođu kao investiranje Amerike u samu sebe, neophodno radi održavanja posustale institucije američkog sna, nego kao pomoć autoru koji se već izborio za svoju količinu dolara i slave. Amerika ima mitove jer u njih ulaže novac. Aleksandar Hemon na naše tržište stiže svojim prvim pravim američkim proizvodom, romanom pomalo pomodno i proizvoljno odabranog, kaurismakijevskog naslova 'Čovjek bez prošlosti', u originalu zove se 'Nowhere Man', čemu bi približnije značenje bilo 'Čovjek niotkud' ili čak možda 'Izgubljeni čovjek'. Netko u svakom slučaju neukorijenjen, neupripadljen, nereferentan, u istoj mjeri bez prošlosti kao i bez budućnosti. Autorov alter ego Jozef Pronek tako tijekom susreta sa predsjednikom Bushom, tijekom boravka u Ukrajini, ovome pokušava reći kako je on iz Bosne, na što mu Bush odgovara nešto u stilu, 'svejedno se morate dogovoriti, odakle god bili'. To 'odakle god' na koncu rezigniranom i umornom Proneku, izgubljenom u pličinama američke stvarnosti, biva jedinom domovinom, isto kao što ga nedostatak sredstava za život primorava da prihvati koji god posao, pa nakratko radi kao detektiv, nakon čega uplašen i izgubljen, počne pušiti. Autor nam ga prikazuje nekoliko godina nakon detektivskog iskustva, i, naravno, tamo vidimo Proneka s cigaretom u rukama, naviku je, znači, uredno razvio. Kakva ironija, propušiti baš u zemlji opsesivno posvećenoj izgonu pušača! Hemon je već 'radio' s Pronekom u svojoj djelomično i na hrvatsko/srpskom napisanoj zbirci priča 'Questions of Bruno', a objavljenoj u ediciji biblioteke 'BiH dana' kao 'Pitanje Bruna', i tamo je Pronek glavni junak oduže novele 'Slijepi Jozef Pronek i Mrtve duše', koja je podijelila kritiku na dva tabora, od onih koji su smatrali da je taj tekst srce knjige, do mišljenja kako je Hemon u 'Proneku' u odnosu na ostale priče u zbirci ovdje razbrbljan i razvodnjen. Činjenica jest da Hemon povremeno ima problema, vozačkim vokabularom rečeno, u zavojima, da ponekad pokaže zapanjujući nedostatak feelinga za ručnu kočnicu, pa nastavlja gomilati slike nakon što je scena, zapravo, već prošla. Knjige imaju određeni unutrašnji ritam, i zamislite da ste ga uhvatili, ali je vaš saksofonist, do ušiju zaljubljen u Coltranea, pomalo otkačen tip koji povremeno ima potrebu usred vlastite pjesme odsvirati pokoju Traineovu frazu, zbog čega svi skupa ispadate iz ritma. Njegov Coltraine zove se Bruno Schulz, a probleme tog tipa Hemon ima u prvim dijelovima romana, koji se zbivaju u Sarajevu, i vlastito odrastanje ili djetinjstvo kao tema u tim trenucima izgleda zaključano ispod Schulzovih šifri, pa imate osjećaj da čitate nekakve varijacije na ovog poljskog Židova, a ne Hemona iz nastavka romana. Roman je podijeljen na tri zasebne cjeline, sarajevsku, ukrajinsku i američku, a kao šlag na tortu, na kraju romana Hemon daje prattovsku storiju o ruskom 'bijelom' časniku Jevgeniju Picku. Ove je cjeline moguće doživjeti kao međusobno odvojene albume fotografija, od kojih bi prvi bio u starinskom kožnom povezu sa zlatotiskom na naslovnici, srednji bi bio tipični album s fotkama u koloru, dok je posljednji, američki dio, dan krajnje diskretno i obazrivo, izdaleka, i tu je Hemonu dostajala crno-bijela, u njegovom slučaju pobjednička kombinacija, koju je napisao neoslonjen i svoj. Približavanje sadašnjem trenutku Pronekova života poklapa se u 'Čovjeku bez prošlosti' sa redukcijom izražajnih sredstava, pa jedna barokna bajka završava kao dokumentarac o neuzglobljenosti. Hemon je u odnosu na svoju generaciju pisac posebnog kova, ne piše 'uličnu' literataturu, i unatoč početnoj 'prekrcanosti tovara' schulzovskim i kišovskim slikama, nije završio u slijepoj ulici manirizma, nego je, pogotovo u trećem dijelu romana, uspio prerasti vlastite lektire, potući ih, zapravo, vlastitim glasom. Čije blago i precizno izvijanje vrijedi čuti. A u relaciji spram nekakvog fona očekivanja, jer, radi se ipak o rođenom sarajliji, nisu mu drage šale na prvu loptu, nego svoje likove radije smješta u apsurdnost i humorističnost univerzalnijeg konteksta, pa se tako preko njega podosta besmisla imanentnog životu i tzv. srednjoevropskoj literaturi, koju označavamo kafkijanskim, iznenada i neočekivano, našlo u američkoj prozi. A tome cijena očito nije mala.