Vrlo hvaljeni prvijenac vrlo mladoga autora (samo dvadeset godina) s malenog otočića Martha's Vineyard. Zbog svoje mladosti i vrlo zrelih tekstova punih cinizma, srdžbe, zgražanja i surovosti današnjeg društva potakao je zanimanje cjelokupne kritičarske elite Uncuta i Mojoa. Treba reći da Willy nije uobičajeni mladac jer zajedno sa svojim psom luta uokolo u kombiju (ili kako bi jedan moj stari dobri prijatelj rekao auto-wagen-hausu ) i upoznaje ljude i prostore. Odrastao u obitelji koja glazbu njeguje na poseban način (starci mu svake godine organiziraju tulum na kojem se skupe susjedi i svako malo netko uzme u ruke nekakav instrument i pokazuje svoje glazbeno umijeće. Jebote, oni susjedi koji slučajno ne dođu moraju imati jake živce) i očito vrlo liberalan stav prema životu, mali je Willy odlučio reći svijetu što on misli o svemu tome. Iako i sam priznaje u svojim tekstovima da je mnogo stavova i znanja izvukao iz knjiga i pjesama starih ''propovjednika''. Dakle, sve je to lijepo, Willy očito ima zanimljiv gard spram svega što ga okružuje, no mene to baš jako ne oduševljava. Glazbeno i vokalno mi se čini još podosta šupljikav, a pošto je svoje misli odlučio prostrijeti u glazbenom idiomu, oprostit ćete mi, to onda ima bitan utjecaj u sveukupnom osvrtu na Where The Humans Eat. Mora mu se priznati neopterećenost, drskost i sloboda u izričaju kojom su mnogi postali kultne ličnosti nakon prvih albuma, ali rijetki od njih su to uspjeli očuvati dulje vrijeme. Kritičan stav prema američkom društvu je nekako vrlo popularan među nekim intelektualnim krugovima ''tamo preko mora'' potaknut raznim svjetskim događajima kojemu smo svi svjedoci. No, koliko taj kriticizam ima rezultata najbolje pokazuju nedavni američki izbori. Neki će reći da ja sad isto pišem što i Mason (interesantno prezime u cjelokupnom kontekstu) pjeva. Moguće, ali on me nije do kraja uvjerio. Možda ne razumijem što u biti Willy cijelim svojim projektom želi reći? Možda, ali samim tim što se ovdje pojavljuje riječ ''projekt'' sve mi to pomalo ide na živce. Naročito ako je glazba u pozadini slaba. Pobornik sam, ako ništa drugo onda barem, smislene glazbene slike. Jer glazba koja prati treba u nama probuditi nekakvu jebenu emociju, mora imati nekakvu jebenu privlačnost, a to je ono čega na Where The Humans Eat ima premalo. Dosta sranja. Može se reći da su Gotta Keep Moving (sirovo bluesično) i All You Can Do (zanimljiva ritmičnost) stvari koje nešto obećavaju, ali recimo u ovoj drugoj se vidi da Willyju treba malo satova pjevanja. Blizu ovim dvjema pjesmama mogli bi ubrojiti i Hard Hand To Hold (u kojoj ne nedostaje rezigniranosti). Svoju privrženost agit-folku u Our Town dokazuje stihovima Is that guitar or machine gun (O Woodie, Woodie). Treba spomenuti i Oxygen koja je svojevrsni Masonov manifest. Ma, sav ovaj moj malo grublji stav spram ovog albuma je vjerojatno najviše proizašao iz veoma dobrih ocjena koje je dobivao po mnogim glazbenim časopisima, a čini mi se da je to sasvim prosječan uradak koji se najviše izdvaja Willyjevom zrelošću i hrabrošću. Volio bih ga čuti pod paskom kakvog dobrog majstora producenta, ali čini mi se da produkcija njemu ne predstavlja nekakav izazov.