Zapocinje iznenadujuce lagano, gotovo nevjerojatno uspavljujuce i sporo, sa monotonim ritmom koji krasi "Beverly Hills". I pitam se gdje je nestala ona razigranost "zelenog albuma", zar je moguce da su Weezer napokon odlucili odrasti i zaboravili praviti pjesme zbog kojeg su mi bili neopisivo dragi. Jer "Perfect Situation" je gotovo nemoguce zamorna, a "This Is Such A Pity" mogla biti nekakav zalutali hit iz osamdesetih, odnosno zvuce nepodnošljivo jednako kao i "Dandy Warhols". Puno se toga promjenilo od prošlog albuma, zelenu je zamjenila crna boja, a oblaci iste boje su se nadvili nad ovaj bend, pogotovo ako nastave pisati i pjevati infatilne baladice kao što je "Hold Me" ili "Peace". No, još gore od toga je apsolutna oduševljenost kritike ovim albumom, koji je miljama iza jednog "Pinkertona", a o ostalim albumima da i ne pricamo. Jer hodali su po tankoj liniji koja ih je dijelila od glupavih punk-pop bendova iz domovine, poput "Sugar Ray" ili "Wheatusa". Ali s "Make Believe", zahvaljujuci vjerojatno i Rick Rubinu prošlu su je, pa se nadamo kako ovo nije put prema dole, nego samo jedna stanputica na jednom divnom putovanju uz Weezer.