The Walkmen su mogući "breaktrough" sastav tekuće diskografske sezone. O tome svjedoči i njihovo uvrštavanje na popis popularnih festivala Glastonbury i Lollapalooza, ali i omiljenost video-clipa za sjajnu pjesmu "The Rat" na satelitu. Nastali na zgarištu njujorških garage-noise retroaktivista Jonathan Fire Eater, The Walkmen su prije dvije godine objelodanili album "Everyone Who Pretended To Like Me Is Gone" kojim su pokorili neformalne rock krugove s obje strane Atlantika. "Bows + Arrow" zacementirao je njihov status planetarno prepoznatljivih izvođača koji vješto vrludaju između umjetničkog jastva i dolarskih ambicija. Nema u tome ništa loše, dapače, pogotovo kada netko ima tako dobre pjesme kakvima raspolažu The Walkmen. Ozračjem i hladnjikavom, "hologramskom" produkcijom nude prepoznatljivi njujorški zvuk i nisu daleko od onoga što rade no-wave klinci poput Interpol, recimo. No, dok takvi post-punk nostalgičari nude jednosmjerni retro i ugodno plutanje na mirnoj pučini stila, The Walkmen se odlučuju za bezglavi skok u autorsku dubinu (njihovi miljenici su i Jonathan Richman, Neil Young, Dylan, Lou Reed, Bob Marley itd.) Čas bučni i drčni (pljunuta garaža "Thinking Of A Dream", žestica kromiranih gitara "What's In It For Me", zavodljiva no-wave ekstravaganca "The Rat" itd.), a već potom zamišljeni i romantični (klavirska balada "Hang On Siobhan", te izuzetna "138th Street", koja zvuči kao da Dylana prate The Pogues pojačani Bonom i Edgeom iz U2 ) The Walkmen jednostavno praše dobar rock and roll, bez obzira kojem ga "narječju" prispodobili. Usput, pjevač Walter Martin imponira glasom pljunutog Grega Dullija (Afghan Whigs) prije mutacije. Zvijezde s pokrićem.