Prestanite se gnjaviti sa iscrpljujućom introspekcijom i zaboravite na otkrivanje da li ste sangvinik, kolerik, melankolik ili flegmatik. Postoji puno smisleniji i precizniji kriterij svrstavanja u ladicu i otkrivanja vlastite osobnosti. Samo si morate odgovoriti na pitanje smatrate li Bedhead, Low i The For Carnation ultimativnim soundtrackom za toplo ili hladno vrijeme. Za mene su stvari jasne. Kadrovi koje ja vidim uz «Transaction de novo» i «Long Division» su zaleđena kora stabla, suri oblaci iznad blatnjavih livada i nanosi vlažnog lišća u kanalima uz cestu. Ipak, u potpunosti razumijem da sporogoruća letargija dobro paše i uz popodnevnu fjaku, šum klima uređaja/ventilatora i zurenje u strop u zamračenoj sobi. TNY su i članstvom (braća Kadane) i estetikom, a bogme i zvukom ekstenzija spomenutih Bedhead, te su pravi lakmus za definiranje karaktera po gore navedenom principu. Na svom drugom albumu TNY sporo otvaraju i zatvaraju oči te duboko dišu, što se ovdje može protumačiti nemarom, lijenošću i nebrigom za vlastitu glazbu. Ja se ne mogu oteti dojmu da braća Kadane mogu više od golog stvaranja atmosfere. U vrijeme Bedhead tu su se odmatale pjesme od kojih je zastao dah, a ovdje se osim za ugođaj može loviti samo za detalje. Bedhead su bili sjajni i zbog toga što su prekinuli nametnutu, vječnu i besmislenu borbu forme i sadržaja natjeravši te nesretnike da surađuju, prepustivši ostatak priče efektu sinergije. Zato TNY, tj. sadašnja inkarnacija Bedhead donosi same konture i samu formu, odnosno blago razočarenje. Ovaj album tako na samoj površini ima sve što treba: vokale sporog pulsa, meke gitarističke spirale i konflikte tenzije i opuštanja, no mene ovdje ne može zadovoljiti sam(o) zvuk. Nakon raspada Bedhead, samo ime novog banda je trebalo sugerirati da se kreće ispočetka. Možda sam u krivu, no čini mi se kako je kraj već sada zaista blizu.