Nekoc sam jako volio Tinderstickse. Ljubav se pocela gasiti negdje iza "Curtainsa". Nekada sam jako volio neke druge djevojke, ali ljubav se gasila brže nego se uspjevala rasplamsati, jer postajale su neslušljive, kao što su primjerice Suede bili neslušljivi nakon "Coming Up". Iako sam se jako trudio ostati uz njih, dugo vremena nakon. I uz djevojke, ali i uz "Suede". Mnoge stvari jedostavno ostaju u životu, zauvijek poput recimo "Closera" Joy Divisiona, kao i osjecaji kojih se ne možete riješiti poput ONIH projekcija koje vam se neprestano vrte u prednjem režnju. Kako je to lijepo opisao moj prijatelj. Tako ce i meni zauvijek ostati onih kratkih 30-tak minuta "Cherry Tree", EP kojeg su The National izdali prošle godine, kao gotovo savršeni soundtrack o ljubavi, lošem seksu, neizdrživim kavama jutro poslije. Ili o napuštenosti i hrabrosti da se krene iznova. "Alligator" nastavlja upravo na tomu mjestu, jer kako pjeva Matt Berninger, o suzama isplakanim za loše žene, na koje smo potrošili previše energije i sjemena, sjedeci danima, pijuci nocima, dovodeci se po tko zna koji puta do ruba. The National su jednostavno takav bend, za neke barove na pola puta do zaborava, gdje se dim može nožem rezati, a gdje je miris prolivenog alkohola uvukao u daske na kojima odjekuje glas mr. Berningera kao odgovor na sva pitanja. Ili vas još više vuce na dno. Jer nevjerojatno su zavodljivi, odmjereni kao malo bendova danas, koji su previše....sve. Napuhani, samodopadni, dotjerani, usvirani, raspjevani, ironicni, dosadni, najbolji ikada. "Alligator" je u mjeri. Dovoljno sjetan, ali i bucano ljutit kada to treba. Iskren u svojim stihovima, ali bezobrazno lažljiv kada nudi nadu tamo gdje je nema, uspjevajuci zvucati u jednom trenutku bolno iskreno poput vec spomenutih Joy Division, ali i zaljuljati vas u svijetove jednih Echo & The Bunnymen. Sa toliko samokritike kakve nisam cuo jako, jako dugo. Jer danas je pop svijet prepun samodopadnih plasticnih zvijezdica koja nam ne nude apsolutno nikakve osjecaje, traju jednu sezonu i onda brzo u zaborav, kao usotalom i vecina bivših ljubavi. Ali The National su ovdje i ostati ce dugo, ali kao i sve nove ljubavi koje mislimo i nadamo se kako ce trajati vjecno, možda i ovdje pogriješim. Jer licemjerni smo kada nekomu kažemo da je božje remek-djelo, dok s druge strane radimo potpuno krive korake. Tako je i "Alligator" gotovo dotaknuo nebo ili sam ja opet u krivu.