Torontski band/kolektiv je izdao svoj drugi album, a to znači kako je došlo vrijeme da ponovo zaplešete zajedno sa Genetovim mornarima (njihovog tvorca, opakog starog Jeana ćemo ostaviti da zamišljeno zuri u prazninu svoje hladne kamene samice) i svim indie zanesenjacima svijeta. Joel Gibb se sa svojim prijateljima naoružanim akustičnim gitarama, darom za pantomimu, synthovima i raspuštenim glasovima klati na crti koja omeđuje teritorij Ushita od zone gdje se nepovratno gubi glava. Ne znam koliko će tamo još izdržati, ali za sada se izvrsno snalazi. «Mississauga Goddam» su raspamećenost ljubavi, Tall Dwarfs, dobroćudnost, Beach Boys, karnalost, gudači, ponos, poneka religijska referenca ubačena u uzavreli gay kotao (da li je stari Jean i nakon ovoga još uvijek miran?), folk i radost u klinču sa klasičnom i starinskom pop školom pjesmoklepstva. Mislim, ovo je band koji je svirao po ulicama, u domovima za starije osobe, crkvama i napuštenim porno kinima. Ovdje se u barem nekoliko minuta, primjerice tijekom predivne balade «We Oh We» i odjavne naslovne pjesme, melankolijom prizivaju neko drugo vrijeme i neka druga raspoloženja, te se pred vašim očima formira (ne)poznato lice po čijem se iskrenom osmijehu slijevaju još iskrenije suze. Tako uvjerljivu smjesu tople tuge, nostalgije, letargije i imaginarnog zadovoljstva sam u recentnoj produkciji čuo samo u izvedbi briljantnih Cinerama (ovdje mi posebno padaju na pamet njihove «Health & Efficeiency» i «Yesterday Once More», obrada The Carpenters), no HC se ne namjeravaju zaustaviti samo tako i samo s tim. Ovaj band svojim pozitivnim stavom i raširenim rukama kida lance. Kada majstor ceremonije Joel Gibb pjeva «Music is my boyfriend», te kada svi ti silni suradnici i članovi banda počnu pljeskati rukama i udarati u perkusije, jednostavno se poželite uvući kroz membrane zvučnika i prodrijeti u samu pjesmu. Band briljira od početka do kraja albuma pa je sve ironične opaske i strelice nezadovoljstva potrebno uputiti negdje drugdje. Inspirativno i sjajno. A ti, stari Jean, i ti možeš ustati i pokrenuti svoje atrofirane mišiće. Nitko se neće smijati što svojim nezgrapnim i trapavim pokretima djeluješ tako oronulo, umorno i staro. Ovdje nije važno kako izgledaš. Pa barem ti to dobro znaš.