Špijuni koji donose mikrofilmove, posrnuli mladi sportaš kojeg promatraju zabrinuti trener i otac, te naravno: mornari. Uglavnom, The Decemberists su opet ovdje. Zapravo, sudeći po tome da od početka karijere voze u najvišoj brzini, primjerenije je reći da nikad nisu niti otišli. Treći album i dva komplementarna EP izdanja u tek nešto više od tri godine. Uglavnom, nije loše. Colin Meloy i bratija su u kratkom roku postali prave zvijezde i na ovom se albumu krasno čuje kako gotovo rutinirano obavljaju svoj posao. Zrelost i samouvjerenost na djelu. U svakom slučaju, nema ničeg čudnog u tome što je njihov indie pop sentiment tako dobro pogodio senzibilitet onih koji u glazbi ne traže nikakvu crtu konfrontacije i antagonizma, već pop sa srcem, glavom i repom. The Decemberists su štreberi, no zbog toga nemaju manje šarma. Gazde svog zanata ipak nikada ne možete optužiti za iskalkuliranost, zar ne? Band se kroz cijeli "Picaresque" poigrava teksturom, odnosno ornamentiranjem svoje songwriterske baze, a to dekoriranje pjesama raznovrsnim detaljima im ide jako dobro. Tako će "The Infanta" započeti konjaničkim bubnjanjem, a za prelomnicu unutar pjesme band će uzeti finu latino/mariachi dionicu. Završna "Of Angels And Angles" zvuči kao nešto iz zbirke akvarela Marka Kozaleka, dok melankolična "We Both Go Down Together" ima patos dostojan The Smiths (usput, ovdje nije nebitno napomenuti kako je Colin Meloy, alfa i omega grupe, nedavno objavio samostalni EP s obradama Morrisseya). Inače, Meloy piše pjesme baš onako kako mu na kraju i zvuči band. Njegova lirika je puna uvjerljivih dosjetki iako na kraju sve zvuči kao produkt radišnog i marljivog autora, a ne onoga tko piše iz strasti. Meloyevi tekstovi izgledaju salonski, kao djelo discipliniranog pisca koji se svako jutro budi u 7 ujutro da bi pisao. Želim reći kako sudbina Colinovog Elija koji je po cijele dane gurao tačke samo da bi ga na kraju pronašli utopljenog u rijeci može opako dirnuti, no kako je par rečenica nekoga tko je u životu barem jednom zaista vozio tačke sasvim dovoljno da se Meloy pokunjeno vrati u svoj naslonjač. Upravo onako kako harmonika i par zveckalica Toma Waitsa mogu bez problema potopiti lažni kabaretski štih "The Mariner's Revenge". "Picaresque" nema snagu sjajnog "Castaways & Cutouts" niti vrckavost "Her Majesty The Decemberists", no ovo je i dalje sjajan band: produktivan, pun ideja, duha i zanosa. Istina, osjeti se kako Colin i ekipa polako klize prema dolje, no to je potpuno nebitno. Kako i sami kažu: dolje idemo zajedno. Ja se čvrsto držim i idem s njima do kraja.