Plodna diskografska godina za najvoljeniji pustinjski folk dvojac Victoriu Williams i Marka Olsona (svoje su početno ime The Original Harmony Ridge Creek Dippers sada skratili na The Creekdippers) započela je dobro sročenom kompilacijom prigodnog imena "Creekdippin' For The First Time". Njome su, na simboličan način, dali do znanja kako je jednom razdoblju Dippersa kraj i kako im je vrijeme krenuti dalje. A to "dalje" da se osluhnuti na albumu "Mystic Theatre". Kupio sam ga na njihovu sjajnom drugom zagrebačkom koncertu, u KSET-u 7. svibnja ove godine. Tada sam, na žalost, morao birati između njega i još jednog potpuno svježeg izdanja (!!) - albuma obojanog političkom satirom, nazvanog "Political Manifest". Budimo odmah načisto - "Mystic Theatre" nudi jednostavno postavljene, "polupečene" skladbe, onakve kakve smo od Olsona i Williamsove i navikli. Međutim, one sada imponiraju bogatstvom ugodno iščašenih suzvučja i instrumentalnim koloritom (evo nekih glazbala: thumb piano, dulcimer, quartro, jaw harp itd.). I Victorijina je uloga izraženija. Potpisala je lirski nadahnute i vokalno "migoljave" naslove "Betsy Dupree", "It Don't Bother Me" i "Bath Song", dok je glasom popratila gotovo sve skladbe. Olsonove pjesme poput "No Water No Wood" ili ditiramba "Standing In The Sun All Day" vuku na prvi, epohalni album Dippersa ili možda "Pacific Coast Rambler", no "Salome", "Thirty Miles Of Petrified Logs", "Grand Army Of The Republic" i "Rockslide" upravo su fascinantni komadi pustinjske folk-dekonstrukcije (pomalo nalik na Victorijin "Musings Of Creek Dippers"). Olson ih je stvorio uobičajenom lakoćom, "kao da na papir prenosi riječi nekog glasa s oblaka" rekao bi Truman Capote, a fina psihodelična "podmetanja" njegove savršene pratnje (u kojoj su veterani Don Heffington, Greg Leisz, Mike "Razz" Russell i dr.) smjerokaz su ka "novim" Dippersima. Ukupno: poslije suverenog prvijenca "The Original Harmony Ridge Creek Dippers", ovo je najbolji album Dippersa.