Prvi singl im uopce nije loš, plesni ritam u "An Honest Mistake" kakvog se ne bi posramili niti "New Order" dok su još imali smisla, gitare koje luduju i sintici kao ispod ruke Nick Rhodesa iz prvih glazbenih heroja u mome životu "Duran Duran". "No Brakes" pak ima dašak "Cure" u sebi, ali u toliko maloj mjeri da mi je vec žao što sam ih spomenuo u ovom tekstu, ali taj refren je baš simpatican, ritam koji jedino moga susjeda ne može rasplesati. Mecutim, kako se pocne odvijati ova prica, još jednog benda iz New Yorka, koji je slušao previše "Joy Divisiona" i svih onih bendova koji vam padnu na pamet dok ste slušali, primjerice "LCD Soundsystem", pocinju me polako nervirati. Iako im nažalost nemam što za prigovoriti, jer od kako sam ga dobio u ruke, poslušao sam ga barem 20 puta, što zbog njegove ekonomicnosti, ali i prilicno dobrih pjesama. I sve bi funkcioniralo gotovo savršeno, da nismo u posljednje dvije-tri godine dobili "Franz Ferdinand", "Killers" ili pak "Rapture" s kojima dijele najviše slicnosti. No, ovo je barem deseti bend iz Velike Jabuke koji se isplivao na površino u posljednje dvije godine i da nije toliki hype oko tog neo-new wavea, (poceo sam si zvucati kao gospodin Gall) mnogi od njih bi zauvijek ostali u podrumima gdje im je i mjesto. "The Bravery" su pak zaslužili ovu šansu koju su lijepo i ugodno iskoristili, mada bi mogli smanjiti to silno soliranje na gitarama, iako nisu novo svjetsko cudo, mada su miljama bolji od barem desetak novih slicnih bendova, no prosjecnost mi nikada nije bila draga, pa mi iskreno nisu ni "The Bravery".