Danas je očitije nego ikad kako je mnogo lakše i sigurnije biti ciničan nego iskren. Naime, ako se uistinu izraziš, dočekat će te baražna vatra iz svih oružja postmodernizma. Tada pak moraš biti spreman na to da si odjednom «neoriginalan», patetičan, smiješan ili sve od navedenog, a po današnjim je standardima to pak mnogo gore nego nemati talenta i duha. Kada je takvo stanje, zašto uopće riskirati? Mnogo je oportunije i jednostavnije izabrati cinizam koji svojom dvoznačnošću osigurava štit i podiže gotovo neprobojnu ogradu. Montrealski The Arcade Fire su već od samog početka izabrali teži put, a gotovo je sve bilo protiv njih. Mislim, kakve šanse protiv ironičnih i umornih slušatelja te kritičara premazanih svih mastima ima band koji kao pozadinu svog debitantskog albuma ističe to što se nekoliko članova banda prije ili tijekom snimanja suočilo sa smrću članova obitelji? Već mogu čuti kolektivni uzvik:»Koga briga?». Ipak, za one koji imaju volje krenuti preko tih crta, možemo odmah razjasniti kako se TAF nikome ne unose u lice i taj posao ostavljaju primjerice Xiu Xiu. TAF su svoja maštanja i vizije tjeskobe predstavili suptilnije i bez ikakve teatralnosti. Naravno, i bez cinizma. Dosljednost toj svojoj ideji i majstorstvo u realizaciji osjeti se na cijelom albumu. Najreprezentativniiji primjer za to su fino izgrađene posvete i crtice o susjedstvu/zajednici (prvi dio albuma nose četiri pjesme sa zajedničkim nazivom «Neighborhood») kao mjestu gdje odbačenost i izolacija mogu biti jednako intenzivni kao i bliskost. U «susjedstvu» tako netko sanja o odlasku, netko ulazi u konflikt, a netko se pak rezignirano predaje onome što zapravo ne voli. Ništa manje dirljiva nije niti «Haiti», uznemirujući kroki o državi kaosa i nasilja, inače rodnom mjestu jedne članice banda. U završnoj pak indie rock baladi «In The Backseat» ženski glas na pola puta između Kate Bush i Bjork mirno prolazi kroz stihove: «I like the peace in the backseat. I don't have to drive. I don't have to speak. I can watch the countryside and I can fall asleep.», i strah od sjedanja za volan automobila evoluira u strah od odgovornosti, pa ako želite i u strah od samog življenja. TAF kroz svoje pjesme koračaju suvereno i sigurno, i kada u nekoliko pjesama svoje gudačima i raznim dodacima (npr. ksilofon) prešarane gitare nakon nekoliko gradacija pojačaju disco ritmom, više ne znate gdje su stari New Order, a gdje Talking Heads ili bilo koji band čije se tutorstvo redovito prišiva uz ovaj band. Zapravo, jedino ime koje mi uz TAF pada na pamet su Neutral Milk Hotel, no i tu se sličnosti odnose na eventualno zajedničku crtu u senzibilitetu (iako TAF ne odlaze u nadrealno i groteskno). Ne znam, možda su mi NMH zabljesnuli pred očima isključivo zbog toga što me omot albuma nepogrešivo asocira na nešto pristiglo iz ugaslog Elephant 6 laboratorija. Već dugo nisam čuo band koji se u potpunosti izgradio već sa prvim albumom, i koji jednako vješto barata klepanjem pjesama, metaforama, zvukom i osjećajima. «Funeral» je sjajan album: pun vrhunski realiziranih ideja, otvoren i dozirano pristupačan, a u «zajednici» na koju se ovdje često referira može se prepoznati gotovo svatko. Bez obzira na zajednicu u kojoj živi, kojoj teži ili pripada. Ili iz koje želi pobjeći. Glazba može biti moćna stvar.