Tko je prije... uh... 15 godina mogao predvidjeti da će grupa tako simpatično blesavog i efektnog imena (Teenage Fanclub!) ne samo uspjeti preživjeti na duge staze, već i bez muke nanizati nekoliko klasika (power) popa 90-tih? Što se mene tiče, ovaj dragi band je počeo disati punim plućima onog trenutka kada su momci sa sebe zbacili fascinaciju J Mascisom i primili se onoga što im najbolje ide: reinterpretacije klasičnog pop pjesmoklepstva (Byrds, Beatles) u indie ruhu. Postojani i dosljedni, TF su svih ovih silnih godina uporno snimali albume bez pretjeranog osluškivanja onoga što se oko njih dešava(lo) i ne mareći za trendove koji su se užurbano rađali, muvali i nestajali oko njih. Njihovu rasnu i uvjerljivu pjesmu prepunu prozračnih gitara, raspjevanih dvoglasja i raširenih melodija ne može pokoriti ništa. Tako npr. novoj ponudi banda ne mogu nauditi ni lagana rutiniranost niti potiskivanje frenetičnosti koja je svojevremeno na svojim leđima iznijela dobar teret njihovih ponajboljih albuma («npr. «Grand Prix», «Songs From Northern Britain»). «Man-made» zvuči povučeno i sa velikom dozom sjete, pa na njemu gotovo da i nema onih poznatih energičnih refrenskih eksplozija. No, Blake, Love i McGinley, tri (!) songwritera banda su zato krenuli s druge strane te fino i suptilno pripitomili pjesmu do granice nježnosti, kompenzirajući tako manjak intenziteta. Isprva sam bio pomalo sumnjičav prema suhoj i organskoj produkciji Johna McEntirea, no sada mi se čini da je i taj »toplo beskrvni» zvuk prikladno podređen novom izdanju banda. Naslovi kao što su «It's All In My Mind» ili «Fallen Leaves» tako fino klize iz zvučnika postavljajući poznato i istraženo u potpuno drugi kontekst. «Man-made» je iznadprosječna, a za usko profiliran band dugog staža kao što je TF gotovo herojska ploča. Svježe, lagodno, ugodno, preporučljivo.