Zenit moderne pop elektronike je već neko vrijeme iza nas, i sada se zanimljivo podsjetiti kako su svo vrhnje pobrali oni koji zapravo uopće nisu bili u inicijalnom epicentru samog zbivanja, već su u cijelu priču uletjeli gotovo slučajno: kao nemarni i naobavezni projekt (The Postal Service) ili grupa koja je odradila svoje kao Dinosaur Jr/Smashing Pumpkins hibrid i očajnički trebala zaokret u karijeri (The Notwist). Njemački Tarwater (zajedno sa palindromski nazvanim To Rococo Rot sa kojima i preklapaju članstvo) su unatoč impresivnom nizu albuma ostali s druge strane zavjese koja ih je dijelila od četvrt milijuna prodanih primjeraka albuma Dntel/Gibbard dueta i mase lovorika upućene The Notwist. Kao što sam već spomenuo, kompletan žanr - inače mlađi i pametniji brat ofucanog i posrnulog trip hopa- trenutno pada u ponor zaborava, i jedni Tarwater, koliko god solidan album snimili, ostaju u najboljem slučaju fusnota cijelog izraza. Šteta što je povijest ovom iznadprosječnom bandu dodijelila takvu sudbinu. Kod Tarwater mi se uvijek sviđalo to kako uspijevaju uravnotežiti meke melodije, toplinu i nezainteresiran vokal Ronalda Lippoka, te iz cijele smjese na površinu izvući atmosferu bolećive melankolije koja ponegdje nesvjesno koketira sa parodijom. Njihov posljednji album u odnosu na klasike «Silur» ili «Animals, Suns And Atoms» ponegdje hrama, gubi dah i taj niz pop mikrotekstura ne može zadržati slušateljevu koncentraciju na visini tijekom gotovo sat vremena, no Tarwater su još jednom pošteno odradili posao. Bez ikakve agresivnosti, unošenja u lice ili forsiranja emotivnosti, Tarwater se igraju teoremima postkraftwerkovske škole, te slažu i prespajaju fraze uspješno ih trpajući u formu obične pop pjesme srednjeg tempa. Iako skladno sklepani i neuznemirujući, njihovi 3-4 minutni proizvodi nemaju pretjeranog komercijalnog potencijala niti ambicije. Snužden i «spljošten» zvuk Tarwater kao da na nekoj razini korespondira sa činjenicom da je zlatno vrijeme za ovakav izraz prošlo. No, to što «The Needle Was Travelling» zvuči pomalo umorno ne znači da u pitanju nije korektan album više nego korektnog banda, Možda za recimo 10 godina krene neka electro-indie retromanija pa Tarwater tada uspiju dobiti i naplatiti ono što ih spada. Kako je krenulo, sve je moguće...