Legenda kazuje kako se Mark Kozelek slučajno obreo na koncertu Modest Mouse i ostao zapanjen onime što je čuo i vidio, te odmah nakon toga uključio par obrada banda u vlastiti repertoar tijekom svoje američke turneje. No, kao i u slučaju fascinacije AC/DC, otišao je još dalje, te i momcima iz MM također odlučio posvetiti dio svoje diskografije. Ovaj izlet Kozelek nije potpisao imenom i prezimenom, već svojim novim projektom Sun Kil Moon (startali izvrsnim «Ghosts Of The Great Highway»). Naravno, u pitanju je klasično Kozelekovo «presviravanje» i premještanje u novi kontekst. Naime, tekstovi Isaaca Brocka su jedini most između nove ponude klasične Kozelekove letargije i jogunastih punk crtica originala. Razum nalaže konstataciju kako album na kojem Kozelek dokazuje svoju divljenje jednim od najvećih bandova koje je iznjedrio indie rock nije nešto što nam nužno treba. Uz to, i zdrava logika tvrdi kako je ulazak u klinč sa kompleksnim novelama MM prekrupan zalogaj za svakoga, pa i za provjerenog majstora reinterpretacije. No, Kozelek se hrabro uputio u svoju misiju i prihvatio se pjesama iz cijele karijere banda. Njegov ranjivi lijeni glas svim je naslovima udario poznati pečat lebdeće romantike, no zurenjem u zalazak sunca u kalifornijskim zaljevima ipak nije moguće vidjeti cijelu Ameriku, a nju Isaac i ekipa ipak poznaju bolje od Marka. Lirika MM uvijek je u jednom šusu obuhvaćala očaj, prostranstva, «estetiku» shopping centara i (ne)mogućnost izražavanja emocija. Interakcija tako pogođenog sjaja i bijede Amerike sa slojevitom i nabitom glazbom izrodila je klasike kao «The Lonesome Crowded West» i zapravo sve ono što je oduševilo i samog Kozeleka. On je pak vjeran svojoj viziji eterične melankolije tu totalnu glazbu bez kočnica pravocrtno usmjerio na svoj mlin. Tako su na zajednički nazivnik svedeni i country burleska «Jesus Christ Was An Only Child», bunilo «Dramamine» i hiperaktivnost «Truckers Atlas». Kozelekova posveta ovoj velikoj grupi (koja inače uspijeva funkcionirati i u svojoj recentnoj «light» verziji) zanimljiva je na nivou samog koncepta, no tu je i kraj cijeloj priči. Naravno, ukoliko su taj poznati glas i prebiranje po žicama sami po sebi dovoljni da vam zatitraju senzori, onda vas neće pretjerano zanimati to što Kozalek nije uhvatio niti osnovnu srž i senzibilitet izraza MM, te iz tog aspekta «Tiny Cities» nije neuspio album. Ipak, bez potrebe ili namjere za ruženjem našeg junaka, više volim Kozeleka autora kojem povremene obrade nisu strane nego nekoga tko u kreativnom procesu više polaže na opčinjenost drugima nego na sebe. «Tiny Cities» je zanimljiv kao informativno štivo i može poslužiti za povremeno neobavezno druženje i.... pa... to je otprilike sve. Mark, dobro se odmori i idemo dalje. Čekamo te.