S Jasonom Victorom, Daveom DeCastrom i Lindom Pitmon, Steve Wynn godišnje radi oko 150 koncerata (sam priznaje da je s njima odsvirao puno više živih nastupa u četiri godine postojanja The Miracle 3, nego s The Dream Syndicateom kroz cijelo desetljeće) i ta se usviranost itekako osjeti na sva tri dijela tzv. «pustinjske trilogije». Ona se osjetila na njegovu fantastičnom drugom zagrebačkom koncertu 10. studenoga u KSET-u, ona je i najjači dio novog albuma «...tick ...tick ...tick». Ovo trilogijsko finale realizirano je, dakako, u tusconskom Wavelab studiju Craiga Schumachera. Wynnu na jedanaestom samostalnom albumu možda nedostaje zapaljivih refrena (poput «There Will Come A Day», «Death Valley Rain» ili «Amphetamine» s prethodne dvije, uspjelije ploče), no energija i živost prelijevaju se preko ruba svake od jedanaest novih pjesama-pljuskova, koje se mogu primati na samo jedan način - intravenozno, ravno u krvotok. Ovitak albuma uspjela je persiflaža legendarnog albuma Velveta - umjesto banane na crnoj je podlozi čili papričica, dok skladbe «Wired», «Killing Me», «Wild Mercury», «Bruises» i «No Tomorrow» zvuče kao Velveti s intenzitetom psihodeličnih i garažnih bandova američke edicije Nuggetsa. Vrhunci su albuma «Freak Star», «Turning On The Tide» i «Cindy, It Was Always You» koju je Wynn supotpisao uz svojega prijatelja i poklonika Georgea Pelecanosa, proslavljenog američkog pisca krimića. Album ranga njegovih ranijih «garažnih» ukazanja, poput «Melting In The Dark» i «Sweetness And Light» i album koji još uvijek daje za pravo onima koji tvrde slijedeće (a ja ih neizmjerno podržavam): «Dylan, Young... možda, Steve Wynn».