Cjelokupni žanr westerna baziran je na američkoj povijesti. Od prvih avanturista, koji su željeli vidjeti novu zemlju i kontinent, preko grupnih dolazaka i masovne kolonizacije, preko otimanja zemlje Indijancima i ograničavanja njihove slobode na rezervate, do individualnih sudbina u kolopletu nasilja. Nasilje je jedina konstanta svakog westerna. Od prvih nijemih westerna, preslikanih iz pulp literature s kraja devetnaestog stoljeća, postoji junak, dama u nevolji i zlikovac. Takav "trijumvirat" je osnova svake međuljudske drame i melodrame, ali bilo bi preplošno reći da je zlikovac urođeni nasilnik, dama nešto između svetice i bezgrješne žene, a glavni junak čovjek bez straha i zadnjih primisli. Iako se većina tadašnjih westerna sastoji baš od nabrojanih prikaza osobina, još u nijemom razdoblju filma pojavljivali se ponekad redatelji koji su izbjegavali uopćavanja (npr. Thomas H. Ince, David W. Griffith, William S. Hurt). Ispočetka su doseljenici iz Evrope na novoj zemlji pokušavali živjeti kao u domovini, ali su ubrzo uvidjeli da je to nemoguće. Socijalno zaleđe (bolje ikakvo nego nikakvo) starih domovina nije postojalo u potpuno neciviliziranim krajevima (po bjelačkim standardima). Dok se u pradomovini društvo brinulo za postupke svakog pojedinca i onemogućavalo slobodu dostojnu svakog čovjeka, u novom svijetu činilo se da slobode ima napretek, da je zemlja ogromna i nepregledna, dovoljno velika da nitko nikome ne smeta, slavilo se pomanjkanje zakona i reda, društvenih ograničenja, ravnodušnosti bogatih, snobizma malograđana i bijede siromaha. Ubrzo se uvidjelo da je u tako opasnim krajevima nemoguće biti zaobiđen. Bijelci su dovlačili crnce sa Afričkog kontinenta za robove, ratovali između sebe za prevlast (npr. Francuzi protiv Engleza), Indijanska plemena nisu olako predavala svoju zemlju novim osvajačima. U osobnim tragedijama, kao i u tragedijama naroda, bilo je toliko dobrih priča za westerne, da se žanr nije iscrpio tijekom svih sto godina postojanja filma, samo se izgubio interes nove generacije, jer je vremenom prevladao interes za futurizam i science fiction.
Postoje westerni koji se bave prošlošću prije nastanka pravog Divljeg zapada, a čiji je vrhunac bio poslije završetka Građanskog rata (1861. - 1865.), i trajao je skoro do kraja devetnaestog stoljeća. Sve više i više novi je civilizacijski poredak krotio prirodu i "opitomljavao" Indijanska plemena diljem Sjevernoameričkog kontinenta. No, prije nego je došao zakon (koji opet nije za sve bio isti), događalo se mnogo toga što je prikazivano u filmovima koje bi mogli staviti u skupinu "predwesterna", jer prikazuju razdoblje i pokušaje "stare evropske aristokratizacije" i ešalona zabludjelih pravovjernika u razne "krune i krunice" da pokore po mnogo čemu napredniju civilizaciju, da potraže i nemilosrdno osvoje svoje mjesto pod suncem. Tako u filmu SJEVEROZAPADNI PROLAZ (King Vidor, 1940) pratimo sudbinu skupine "rendžera" pod vodstvom majora Roberta Rogersa (uvjerljivo ga glumi Spencer Tracy). Vidor, više poznat po režiranju briljantnih kadrova ili sekvenci, nego po cijelim filmovima, usredotočio se na skupinu hrabrih muškaraca, koji misle da se bore za pravednu stvar (što je donekle istina, jer se bore za miran život svojih obitelji), ne uviđajući koliki su otimači indijanske zemlje, vode, zraka i vatre. Kada četiri jahača apokalipse dođu po svoje, s njima odlaze i "bjelačke i crvenokožne duše". Dok se skupina izranjavanih i preumornih ratnika preko močvare povlači pred mnogobrojnim Indijancima, gledamo "mučenike" u blatu, mulju i baruštinama, kako pokušavaju spasiti jedino što u tom trenutku imaju: život. Mladi vojnik (Robert Young) biva ranjen u trbuh, i kada pomislimo da će zasigurno umrijeti, major Rogers naređuje čovjeku od povjerenja (Walter Brennan) da pomogne mladom čovjeku da ih onako ranjen prati hodajući miljama i miljama, te poslije određenih milja uviđamo da čeličenje i dokazivanje otpornosti, snage, kao i strašna želja za životom (negdje kod kuće ga čeka djevojka) i prijateljska potpora starog i iskusnog vojnika, koliko čovjek može izdržati ako je volja jaka. Od te volje i izdržljivosti su nastali pioniri i ljudi koji su promjenili američki kontinent prema svojim mjerilima, i čiji su sinovi kasnije postali legende Divljeg Zapada.
U jednom drugom predwesternu PREKO PROSTRANOG MISSOURIJA (William A. Wellman, 1951) Clarke Gable u svojoj dešperantnoj fazi (neprežaljena smrt supruge, slavne glumice Carole Lombard i sklonost alkoholu) glumi grubog trapera Flinta Mitchella, koji sa ostalom grupom trapera pokušavaju pripitomiti do tada nepoznati krajolik u divljinama Colorada 1829. godine. Nailaze na pleme neprijateljski raspoloženih Indijanaca, koji došljake shvaćaju kao nekoga tko im oduzima prostor, lovišta, hranu i vodu. U vremenu preispitivanja protivnika i pokušaju (najviše Flintovom) zbližavanja sa domorocima dogodila se ljubav između Flinta i mlade Indijanke (prekrasna Maria Elena Marques), koja je nakratko izbrisala sve nevolje, zapravo ih stavila u drugi plan.
U rijetkim pokušajima američkih filmaša pri spajanju parova među rasama, najčešće su takvi filmovi završavali smrću jednog od partnera (uglavnom crvenokožaca, crnaca ili žuto obojenih). Puritanska Amerika nije bila spremna za mješanje rasa sve do kraja šezdesetih. Prvo ozbiljnije prihvaćanje se dogodilo u filmu POGODI TKO DOLAZI NA VEČERU (Stanley Kramer, 1967), u kojem roditelji bjelkinje (glume ih Spencer Tracy i Katharine Hepburn) iako pošteni liberali teško prihvaćaju kćerkin izbor: u liku zgodnog i obrazovanog crnca (Sidney Poitier). Prije toga kratkoročno uspijeva pokušaj Samuella Fullera u krimiću GRIMIZNI KIMONO (1959) da spoji detektiva (japanskog porijekla) i bjelkinju. Iako film završava sretnim krajem, njihovim poljupcem na ulici dok povorka zakrabuljenih prolazi, ista koja je nekoliko trenutaka prije simbolično dokazala da je svejedno nose li ljudi maske ili ne, kada je u pitanju tuđa nesreća, jer glavno osumnjičena ranjena u leđa metkom iz detektivovog pištolja u vrlo emocionalno iskrenoj ispovjedi objašnjava da je ubila drugu djevojku jer je bila mlađa i ljepša, te se bojala da ne izgubi muškarca iako je on zapravo volio baš nju. Sumnja, jedna od ponajvećih bolesti svakog čovjeka, ovaj put je gurnula žrtvu u pakao da se prži na onome što nosi u vlastitoj glavi. Detektiv na kraju dobiva djevojku ali gubi prijatelja, detektiva bijelca, jer je umislio da ga njegov partner i prijatelj ne može vidjeti u zagrljaju žene u koju su obojica zaljubljeni, jer je žute boje kože. Ovaj put je "žuti" imao predrasude i plaća to gubitkom prijatelja i partnera. U westernu SLOMLJENA STRIJELA (Delmer Daves, 1950) Tom Jeffords (James Stewart) zbog gramzivosti nekolicine bijelaca mora podnijeti gubitak voljene žene Indijanke (Debra Paget). S druge strane Howard Hawks u predwesternu VELIKO NEBO (1952) pokazuje da je glavni motiv svakog avanturista poriv k lutanju i otkrivanju novih teritorija, kao i mogucnost neke zarade ili koristi.. Kako se on oduvijek više bavio izvanjskim radnjama svojih junaka, a ne psihološkim porivima, tako u tom filmu gledamo putovanje skupine snalažljivih avanturista nepristupačnim predijelima rijeke Missouri, gdje već postoje domoroci, plemena Vrane i Crne Noge, koje su u zavadi. Dva glavna lika (igraju ih Kirk Douglas i Dewey Martin), stariji Jim Deakins (u zrelim godinama) je pravi Hawksov lik, staložen u akciji, hrabar, slab prema ženama, ali dovoljno samosvojan, dok mlađi Boone Caudill je bunovniji, pomalo nepromišljen lik, koji teško prihvaća obavezu ljubavi, uvijek na razmeđi između daljnjih avantura i smirivanja uz jednu ženu. Zaljubljuju se u istu ženu, kćer poglavice plemena Crne Noge (Elizabeth Threatt). Njihov odnos prema ljubavi najbolje opisuje njihov humoru sklon vođa Zeb Calloway (u izvedbi Arthura Hunnicutta) kada kaže: - "dok bi jedan dao desnu ruku da ostane s njom, drugi ne zna prepoznati pravu vrijednost ljubavi". Samo "maverici" poput Fullera i Hawksa mogu dati priliku parovima različitih rasa da ostvare zajednički život. No, zanimljivo je da ti parovi imaju daleko više šansi da mirno žive u divljini nego u već omeđenim zajednicama poput nekog grada (Boone se vraća živjeti kod Crnih Nogu). Pravi traperi i avanturisti ne popuštaju pred nikakvim preprekama da postignu željeno. Na početku filma kada dvojac glavnih junaka dolazi noću pred St. Louis jedan kaže: - "zašto ljudi žele živjeti u mravinjaku?". Kratkotrajno zadržavanje u gradu koriste samo za pijančevanje i eventualno druženje sa ženama sumnjivog morala. Dok cajun glazba (u St. Louisu su uglavnom živjeli doseljenici iz Francuske) svira, junaci piju i izazivaju, sve dok ne započne tučnjava, nakon koje završavaju u zatvoru. U tom prekrasno snimljenom predwesternu (snimatelj Russell Harlan je često snimao Hawksove filmove), gdje kontrasti svijetlih i tamnih tonova dočaravaju svu ljepotu divljine, gledamo detalje iz života avanturista, gdje nema vremena za sentimentalnosti. Iako su baš oni to koji će prvi uspostaviti dublje kontakte sa domorocima, svjesni su da će nakon nekog vremena doći do štetnih promjena za sva plemena uzduž Missourija. U jednom trenutku Zeb kaže: - "bijelci će grabiti dok im sve ne pripadne, a onda će početi grabiti jedni od drugih".
Za razliku od Hawksa, John Ford u predwesternu BUBNJEVI DUŽ MOHAWKA (1939) prikazuje suprotne težnje glavnih junaka. Tako glavni junak Gilbert Martin (vrlo senzibilno ga dočarava legendarni Henry Fonda - najbolje vidljivo u scenama kada je noću progonjen od Indijanaca u strahu da ne bude uhvaćen, pa kada se jutrom okolina mijenja iz prijeteće tame u sigurnu svjetlost novog dana ili kada ranjen i iscrpljen tihim glasom priča neke detalje iz bitke sa Indijancima, posebno dirljivo u trenucima tihog povjeravanja) obiteljski je čovjek, ima ženu Lanu (Claudette Colbert) s kojom želi izgraditi miran život u dolini Mohawk na istoku zemlje za vrijeme Revolucionarnog rata (doseljenici su revoltirani ponašanjem Krune i njezinih pijuna, pa Englezi obrlate lažnim obećanjima Indijanska plemena da pokore doseljenike). Ford već u tom ranom predwesternu obuhvaća neke od stalnih tema svojih kasnijih westerna: čovjek se mora boriti za svoju zemlju, mora imati zaleđe u obitelji kako bi imao moralnu podršku, mora imati snažnu i dovoljno hrabru ženu da mu stane uz bok… , pa nije čudno kada ista ta žena krene u potragu za mužem koji se nije vratio sa ostalim vojnicima sa fronte ili kada u grandioznom finalu filma žena bude ta koja uzima pušku u ruku i brani u crkvi svoju zajednicu od napadača. Ti pioniri ne mare za politiku, niti za Evropske kraljeve i njihove težnje, već se bore za svoj zemlju i ostvarenje svoga sna. Mnogi izginu, Gilbertovi gube dijete i dom, ali uvijek ih ostane dovoljno da nastave tamo gdje su praoci započeli. Film je nabijen emocijama. Fordovi junaci za razliku od Hawksovih se ne stide pokazati svoje slabosti, i usprkos ljudskosti koja izvire iz svih njihovih pokreta, riječi i djela, oni su mitološki intonirani; istina nešto manje od Hawksovih muškarčina i tvrdoglavih žena. Fordova uvjerenja (oko kojih su bezrazložno dizali prašinu mnogi kritičari) su jednostavna lekcija iz onoga što čovjeku treba: nezavisnost, teški rad do probitka i vjera. Njegova vjera nije dogmatska, već konstruktivna i praktična. Svećenik prije Indijanskog napada na tvrđavu poručuje vojnicima: - "vjerujte u Boga i ne pucajte dok se ne uvjerite da ćete pogoditi".
U dva pomalo "plošna" predwesterna MOHAWK (Kurt Neumann, 1956) i UDALJENI BUBNJEVI (Raoul Walsh, 1951) su sukobi Indijanskih plemena i skupina bijelaca svedeni na čistu akciju i reakciju. Walshov film je prepun tempa, ganjanja kroz močvaru i borbi na teškom terenu, dok je Neumannov film pomalo nadrealistički intoniran, gdje je glavni lik slikar (vjerojatno jedini primjerak u povijesti žanra), a njegov najveći problem je izbor između tri žene. Da nema sjajnih prikaza borbi, kao i moćne scene spaljivanja doseljeničkih kuća i kukuruzišta (snimatelj Karl Strauss), teško bih tom gledljivom filmu dao prostora u ovom napisu. Kao klinac sam obožavao Udaljene bubnjeve, jer me tada više zanimala akcija od psiholoških konotacija likova. Ponovnim gledanjem uviđam da je i sam Gary Cooper (igra lik kapetana Quincyja Wyatta) dao prosječnu ulogu, kao da nije vjerovao u svoj lik, dok najbolji dojam ostavljaju Arthur Hunnicutt (kao Monk - trapper i izviđač sa smislom za humor) i Ray Teal (vojnik Mohair - iskusno vojničko gunđalo). Zanimljivo je da u oba filma žene imaju važne uloge, ali su toliko površno iskarakterizirane, nevješto izromantizirane, da je pravo čudo da se glavni likovi zaljubljuju u njih. Za neke filmove je očigledno zabranjeno odrasti.
NAVODNA POBUNA (William Seiter, 1939) je predwestern-razbibriga, važan zbog prikaza dvoličnosti nekih bijelaca, koji su glumili domoljube a s druge strane su Indijancima prodavali oružje i likere, podjarujući njihovu težnju k oslobođenju od bjelačke nadmoćnosti. Glavni lik Jim Smith (John Wayne u klasičnoj ulozi čovjeka od akcije, koji izbjegava prosidbu djevojke, kako bi sa svojim traperima mogao lutati i boriti se za svoje ciljeve, koji su ideološki teško održivi u stvarnom životu, ali odlično funkcioniraju na filmskom ekranu) pokušava ekvilibrirati između djevojke Janie McDougle (Claire Trevor), doseljenika, Engleske vojske kojoj komanduje zločesti kapetan Swanson (uobičajeno arogantni George Sanders), Indijanaca i trgovca Tradera Callendara (pouzdani negativac Brian Donlevy). Snimatelj Nicholas Musuraca je zadužio filmsku povijest sa nekim od najsugestivnijih crno-bijelih fotografija (npr. IZ PROŠLOSTI - Jacques Tourneur, 1947 ili SPIRALNE STEPENICE - Robert Siodmak, 1945), u kojima često samo sjenama stvara veću napetost od same radnje, a u ovom filmu je dočarao ljepotu Pennsylvanije. Film je važan i za uvođenje jednog civilizacijskog segmenta: Suda kao ustanove na kojoj se dokazuje istina. Iako takav Sud nije bio opterećen današnjim zakonima, već se više bazirao na emocionalnim iskazima i davanjima muške riječi nad Biblijom, bio je začetak "pravednijeg postupanja sa ljudima".
Na kraju ovog izbora predwesterna sjetimo se onoga što je rekao Zeb Calloway u filmu Veliko nebo o grabežljivosti bijelaca. BORBENI KENTUCKIJAN (George Waggner, 1949) se bavi baš tom temom. U ovom filmu nema Indijanaca, već se glavna borba vodi između dobra (doseljenici) i zla (moć i želja jednog čovjeka da drži sve pod kontrolom), među istom rasom. I ovdje imamo glavnog junaka Johna Breena (slična uloga Johna Waynea kao u Navodnoj pobuni), ljepoticu (Vera Ralston), negativca (John Howard), smiješnog pratitelja (smiješni i ostarjeli Oliver Hardy, nekadašnji Olio iz nezaboravnih komedija o Stanliju i Oliju) i sporedne likove doseljenika. Poslije bitke kod Waterlooa, mnogi preživjeli oficiri i vojnici Napoleonove vojske su potražili utočište u novoj domovini Americi, gdje su Kongresnim aktom iz 1817. godine dobili veliki dio teritorija Alabame da se nastane i zažive miran život. Grupa zlih momaka, nespremnih za rad i stvaranje, već spremnih za otimanje tuđih dobara, predvođeni bogatim i moćnim Blakeom Randolphom, koji ne želi dozvoliti da se njegovo carstvo i moć rasloji pred novim doseljenicima, ugrožavaju njihovu imovinu i živote. Tek kada se u borbu umiješa sposoban borac John Breen sa svojim ljudima iz Kentuckyja, dobro pobjeđuje zlo istim sredstvima, nasiljem i smrću mnogih umješanih.
No, to je tek početak muka za sve buduće doseljenike i kolonizatore, prave muke i tragedije tek predstoje apsolutnom željom bjelačke civilizacije da pokori sve domoroce, da mnoge karavane dosegnu zadane horizonte, da se iz pakla dugotrajne borbe spase vrijednosti: život prije svega, zemlja, obitelj i zajedništvo. Previše zla je počinjeno da ne bude naplaćeno, tako da nastanak Divljeg Zapada i raznorazne ideološke podjele, rasni sukobi, borba za navodno oslobođenje crnaca od ropstva, a zapravo Građanski rat za ujedinjenje svih država i stvaranje sve moćnijih Sjedinjenih Američkih Država, kada se neki dugotrajni svjetovi nepovratno gube (stari Jug), su samo neki od trajno obilježenih događanja u novostvorenoj domovini nekadašnjih Evropskih doseljenika i Afrikanaca. Neki sukobi u ljudima na toj zemlji traju i dan danas, jer krv praotaca još ključa njihovim žilama.