Ne znam gdje vi živite, no ja ne poznajem nikoga tko u svojim kasnim 40-tim ne samo da uživa u tome da odvijačima trga gitarske žice, već od toga i živi. Može li ovoj neuništivoj newyorškoj ekipi to što je još uvijek aktivna biti jedini alibi postojanja? Mislim, to što «još uvijek sviraju» može biti važno i simpatično te soničnoj mladeži davati kredibilitet, no na kraju ne mora značiti baš ništa. Vitalnost ima veći ponder od samog postojanja, dok imati vremenski impresivnu i respektabilnu karijeru znači biti izuzetak, a ne norma. Tako nasuprot svakog Neil Younga ili The Fall ide nepoznata znamenka ocvalih vedeta koje se ne mogu i ne žele pomiriti sa vlastitim rokom trajanja. Ne mogu se oteti dojmu da se na SY danas u vrijeme svakodnevne erupcije novih imena i izdanja gleda pomalo sumnjičavo i sa više respekta nego stvarne želje za slušanjem. Tako se svaki novi SY rad promatra kroz prizmu «povratka u formu» i vrednuje preko usporedbe sa njihovim klasičnim albumima iz 80-tih, što je potpuno promašen pristup. S jednom nogom u akademskom, a drugom u rockerskom, avantgardni te sa nizom dosjetljivih referenci na pop kulturu, SY su odavno postali drugi (treći, četvrti...) band, i zapravo se uslijed vlastite nestatičnosti redefiniraju svakom novom pločom. Zbog toga je trpanje ovog (ili nekog drugog) albuma u kontekst cjelokupne diskografije potpuno nepotrebno; SY su prejako ime da bi ih se svelo na jedan album prema kojem će se mjeriti sve ostalo što su odsvirali, pa makar taj album bio «Sister» ili «Daydream Nation». Njihov novi album je letargičan i sofisticiran psihodelični kolaž, skloniji tome da vam nježno zatvori oči nego da uznemiruje. Savršeni majstori dinamike, SY u svoje karakteristične vježbe dizanja tenzije i opuštanja često ubrizgaju blage natruhe jamminga, te tako povuku pjesme u neočekivano dajući slušatelju mnogo materijala za istraživanje. Na albumu posebno plijene melankolično usmjerene i sanjive «Peace Attack» i «Stones» do čijih ćete namaza pastelnih boja morati zaroniti nekoliko puta, no to vas ne bi smjelo smetati: pa tko ne bi volio roniti u dijamantnom moru? Koliko god su mi na vrhu jagodica rečenice kojima bih opisao nešto iz «Unmade Bed» i «Paper Cup Exit», ipak sam se odlučio suzdržati. Poanta i jedina bitna stvar u cijeloj ovoj priči je ta da je ovo ugodna i jako dobra ploča, a ako baš inzistirate... o Bože, u redu, završit ćemo s onim što želite čuti: SY su još uvijek relevantni i vitalni.