Prvi konceptualni pop-album o II. svjetskom ratu nisu potpisali nadrealni maestro Jeff Mangum i njegovi Neutral Milk Hotel, što se dalo očekivati. Nisu to učinili niti njihovi pouzdani učenici The Decemberists, kojima bi to bio primjeren potez. Ta je čast pripala skupini iz New Jerseya. Njezino je ime Sleep Station. Dave Debiak i njegovi prijatelji stvorili su u vremenu izgubljenu, nevjerojatnu, fascinantnu, istovremeno potresnu i romantičnu pop-viziju ratnih strahota koja funkcionira kao score za imaginarni ratni film. Slušajući album iznova sam otkrio neke osjećaje stare petnaestak godina koje sam želio sahraniti, pa stoga odgovorno tvrdim kako su Sleep Station obavili nemoguću misiju - izdržali su pritisak sumanutog koncepta kojega su sami sebi nametnuli. I da, oni doista jesu sve ono što očekujete iza imena Sleep Station - melankolični, plahi, sažeti u izrazu, uspješni polaznici slow motion- pop škole Joea Pernicea. Svoje epske zamašaje Debiak isporučuje lirskom mekoćom, dok dojmu majstorski fingirane ratne kronike osobito pridonose "kadrirani" interludiji (poput "Drums Of War" i "Final Prayer 1"). Oni su svojim simuliranim zvukovima s ratišta u stanju kod slušatelja izazvati istinsku bojazan za sudbine junaka koji žive u pjesmama "Caroline, London 1940", "A Soldier's Dream" ili "After The War". "After The War" je "album na koji bi Hemingway bio ponosan", lucidno je zaključio svoj panegirik recenzent Stylus Magazinea. Da, ali i album na koji će genijalni redatelj Terence Malick, nadam se, ozbiljno računati bude li ikada ponovno snimao ratni ep. (P.S. Uz "After The War" vrijedi poslušati i nove, nešto slabije, no spomena vrijedne albume provjerenih skupina Pedro The Lion ("Achilles Heel") i Kingsbury Manx ( "Aztec Discipline")).