Ovo već postaje simptomatično i predvidljivo. Naime, što se događa kada etabilirani band tijekom svoje poduže karijere ostvari sve što se u zadanim gabaritima može ostvariti, te uslijed gladi za mijenom prelazi na Sub Pop i za producenta uzima Davea Fridmanna? Pa, očito se snimaju u najmanju ruku problematični albumi. I dok su se u istim uvjetima Low provukli na solidnom "The Great Destroyer", naše ljubimice sa američkog sjeverozapada su nakon tri godine diskografske neaktivnosti bez ikakvog stila potonule do samog dna. Da stvari neće ispasti baš najbolje, bilo je jasno kada su članice banda na curenje snimke albuma na Internet par mjeseci prije službenog dana izdavanja reagirale s podjednakim dozama stupidnog urlichovskog gnjeva i šaljive patetike (otprilike u stilu: "U ovaj album ugrađeni su dijelovi naših života!" i sl.). Razumijem da su S-K velik band i da okrilje velikog Sub Popa ne podrazumijeva sviranje uslijed samo ideala i ljubavi, ali malo više svijesti o vremenu u kojem se živi ne bi škodilo. Bilo kako bilo, album je ovdje iako bi možda bilo bolje da nije. Bandu možete dati kredite za radikalan zaokret u zvuku i izrazu i... to je otprilike sve. Ovom sam albumu dao mnogo prilika jer si nisam mogao priznati da me band koji je snimio indie punk klasike tipa "Call The Doctor", "Dig Me Out" i "One Beat" može samo tako razočarati, no više nemam strpljenja ni potrebe da preispitam svoje inicijalne impresije. Npr. na pola albuma vlada atmosfera glasnog hard rock jamminga i uz primjerice jedanaestominutnu "Let's Call It Love" osjećam se kao da slušam neki remasterirani Hendrixov bootleg, a to nije nešto što mi 2005. luđački treba u životu. "You're no rock'n'roll fun"- rekle su same cure prije par godina. U jednoj od pjesama na albumu cure podrugljivo udaraju pljusku svim retro-rockerima koji kruh zarađuju na reciklaži početka osamdesetih. One su same pak snimile album koji bi trebao referirati na tmastim zvukom otfrljenih pojačala zaogrnutu psihodeliju i zlatno vrijeme rocka iz perioda cca. 10-15 godina prije Mission Of Burma i Wire. No, ključan je problem ovdje što djevojkama to uopće ne pristaje i što volumen zvuka i propisnu tutnjavu koju su stvorile ne znače ništa. Ne mogu ovdje ne povući paralelu sa 50 Foot Wave, posljednjim projektom Kristin Hersh, u kojem vješta međuigra decibela, propulzivnosti, okretnosti, ženskog stava i mutnih melodija dovodi do skladne simbioze svih tih silnih prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. S-K pak u novom izdanju djeluju kao band koji je površno zagrebao po Pageovim solažama, riffovima Blue Cheer i divljini The Stoogesa, upravo jednako neuvjerljivo kako svi ti silni dečki u odijelima danas lome glave oko motorike Gang Of Four te pokušavaju dokučiti srce i dušu Joy Division. Uglavnom, ja sam s ovim albumom završio i ostaje samo pričekati u kakvom će se ruhu Corin, Janet i Carrie ukazati za neke 2-3 godine. U nekom prikladnijem, nadam se. Ah da, ne smijem zaboraviti: moja kopija albuma je skinuta s Interneta.