Veterani Silkworm su nezainteresiranost za "uspjeh" i odsutnost bilo kakvog karijerizma odavno pretvorili u svoj zaštitini znak. Ovaj trio kao da se drži slogana jednog dućana s pločama u Berkeleyu: "Real musicians work day jobs". Uslijed prizemnog stava i hladnih glava preživjeli su i nadživjeli mnoštvo bandova i trendova, te pri tome sami uspjeli ostati vitalni. Impresivna diskografija im daje dosta štofa i razloga da budu ponosni, no umjesto toga Silkworm se i dalje stidljivo ali samouvjereno smiješe i gledaju u pod. Tako vođa banda Tim Midgett u intervjuima odbija svaku mogućnost da im sviranje postane glavno zanimanje, dok ostali članovi banda izražavaju čuđenje kako je moguće da su još uvijek na prestižnoj Touch & Go etiketi. Ipak, iza silne skromnosti/iskrenosti (ili autoironije, ovdje je to sasvim svejedno) i onoga što bi se pogrešno moglo protumačiti kao lijenost krije se snažan i pouzdan band. Njihov novi album se primjereno nemarno zove "It'll Be Cool" i nastavak je održavanja banda u samom kreativnom vrhuncu, no za razliku od prethodnika, sjajnih "Lifestyle" i "Italian Platinum", band je ovdje produžio minutaže pjesama i 8 komada razvukao na 36 minuta. Svejedno, ekonomičnost izraza banda ostala je na istoj razini. Tako Silkworm nikada neće odsvirati niti ton više od onoga što je potrebno. Danas kada se glazba prekrcava u svakom pogledu (npr. prosječne minutaže albuma su sve dulje i dulje, a nagruvana produkcija je postala standard), Silkworm je svode do rudimentarnog i onoga što je zaista nužno. Njihov koncept jednostavnosti je uspješan i učinkovit iako zbog tog inzistiranja na bazičnom njihov "suhi rock" nikada ne sjedne na prvu, dok sam band ostaje čamiti u zapećku. No, kako je to nešto što i sam band želi i forsira, ovdje se zbog njihove relativne opskurnosti neću buniti. Na ovoj ploči im se omaknulo nepotrebno i pomalo groteskno elektronsko prčkanje u "Penalty Box", no dio šarma banda leži i u namjernoj nedotjeranosti i nesavršenosti. Kakav potencijal "hitoidnosti" Silkworm imaju u sebi vidljivo je iz uvodne "Don't Look Back" čija motorika i dinamičnost već na samom početku pjesme daju naslutiti kako bi Silkworm od šale pisali popaljive indie rock hitove samo da to odluče (naravno, band u svom stilu ide u suprotnu stranu, pa u pjesmi inzistira na repetitivnosti i jednostavnoj teksturi). Tko zna, možda to jednom i učine. Sa stavom i talentom kakvog imaju, mogu učiniti sve što žele. Još jedno efektno zakucavanje jedva zamjetnog, ali gotovo krucijalnog banda.