Suludo uporni Ryan Adams uspio je ostvariti gotovo nezamislivu autorsku misiju - stvorio je i objelodanio tijekom jedne diskografske sezone čak tri albuma (od kojih je prvi «Cold Roses» čak dvostruko izdanje!). Nedavno je, sredinom prosinca, svjetlo dana ugledao njegov posljednji ovogodišnji album, nazvan «29», a naš hiperaktivni Ryan već najavljuje nove kreativne pohode! Ne bi njegov studijski maraton imao toliko smisla da sva tri izdanja nisu vrlo slušljiva, a «Cold Roses» i puno više od toga. Premda već odavno (i s pravom!) važi za jednog od legitimnih Parsonsovih nasljednika, zapravo se albumom «Jacksonville City Nights» ponajviše približio ozračju albuma «GP» i «Grievous Angel». Fatalistički ugođaj skladbi «Dear John», «A Kiss Before I Go» ili «September», stilemi, vokalna poza, riječju - besprijekorno rekonstruirani «old-school» country-rock od kojega je nesretni Gram svojedobno stvorio «letalni amalgam» nazvan kozmička američka glazba. Adams gotovo da nije izražajnije pjevao nego na ovoj ploči, a pjesme «pripadaju tom glasu». Ipak, ako mogu birati, Adamsa radije slušam u intimnijem («Heartbreaker», «Love Is Hell») ili naglašeno gitarističkom izdanju (ploče Whiskeytowna, «Cold Roses»). Zato sam se obradovao kada sam uz album «29» vidio potpis producenta i pouzdanog Adamsova suradnika Ethana Johnsa. Ploča je, na koncu, djelomično opravdala moja očekivanja. Bez pratnje The Cardinalsa, Ryan je odlučio «ozvučiti» uspomene na treće desetljeće svojega života. Uvodni «cannedheatovski» blues «29» ne pristaje mu, u dijelu balada on tapka u mjestu («Starlite Diner»), no skladbe poput «The Sadness» (s prekrasnim meksičkim ornamentima) te «Elizabeth, You Were Born To Play That Part» (laganica kalibra onih s briljantnog «Heartbreakera»), pokazuju kako veliki autori, autori od instinkta, mogu i na ovako «umornim» pločama iscijediti pokoji trenutak istinskog nadahnuća. Ryan Adams je katkada serator koji ne zna zauzdati svoju neugodnu ćud i držati jezik za zubima. No kada se ugase svjetla pozornice, on je mali, sjebani čovjek koji kroz pjesmu traži mogućnost vlastitog iskupljenja. Uostalom, kada zapjeva «The Sadness is Mine...» tko sam ja da se rugam njegovoj tuzi.