Počinje moćno, poput nekog propovjednika koji donosi novi testament jer "Mind 2 Motion" je razorna za ispravljanje svih krivih poteza koje je britanska, ali svjetska hip-hop elita napravila posljednjih godina, ali i puno duže. Jer snaga kojom Roots Manuva zavlada kada njegov glas prođe kroz zvučnike, i da pjeva o sunovratima i leptirima, zvučalo bi ozbiljno i zastrašujuće. Upravo kako zvuči "Awfully Deep", usporena verzija "Witness (1 Hope)" kao hip-hop iz namjračniih dijelova grada ili svijeta kakvima ne kroči gotovo nitko. U mraku i iz dubine s one strane dobre glazbe. Budućnost koja to nije, prije nekakva neostavrena projekcija sadašnjosti, kao glazba koju bi slušali u Camdenu, kad bi živjeli u svijetu civiliziranom kao u Burgessovoj "Paklenoj naranči". Jer osim soničnih barijera kojih probija, bez imalo truda, ono što ostavlja duboki pečat na "Awfully Deep" je iskrenost koju nam Rodney Smith prostire pred naše noge. Koja nije ništa drugo nego odgovori na pitanja koja nas sve muče, ali ih ne želimo riješiti, jer nemamo dovoljno ideja ni želje za to. Gdje je danas hip-hop? Glazba uopće?Koliko će ovih novih heroja preživjeti i hoće li ih biti vrijedno truda pratiti? Međutim ni njegova surova iskrenost, niti njegov stav propovjednika koji je izgubio vjeru nisu ono što oduševljava na ovom trećem albumu. Nego njegova mogućnost da nam svoj sonični egzibicionizam, koji je smiješno nazvati glazba za budućnost, ali to jednostavno je, upakira u prividnu alternativu, koja je u biti ubojiti mainstream. "Too Cold" pak zvuči kao nekakva proleterska balada, gdje Rodney Smith baca istinu dirketno u oči, svjestan, za razliku od većina, da si je za sve uglavnom sam kriv "sometimes i hate myself/sometimes i love myself". Rasipati se riječima, pričati vam o njegovoj socijalnoj osvještenosti, s kojom se bori je uzalud, jer Mike Skinner i Dizzee Rascal to rade puno bolje, ali samo zato jer su još mlađi, bijesniji i gnjevniji. Ono što uzdiže "Awfully Deep" visoko na ovogodišnjoj ljestvici, ali i hop-hop uopće je njegova iskrenost, bezbroj genijalnih ideja koje se na prvu ruku čine tako jednostavnima, ali to je samo dokaz koliko je Roots Manuva jedna posebna i čudna biljka. Miljama ispred konkurencije, koja smatra da je nabacati rime i poslagati beatove sve što treba za dobru glazbu, hip-hop uopće, je već godinama u budućnosti, koja iskreno nije baš svijetla ako slušate njega, jer vrijeme u kojem živimo je prepuno mediokriteta koji dobivaju višak prostora. "Awfully Deep" je njegov pop album, koji to svojom formom nikako nije, ali to je uglavnom kvaliteta velikih, ma najvećih, a Rodney Smith svakako je jedan o njih.