Nije tajna da brojni američki rock autori u svojim pjesmama «kuhaju Carverovu juhu», no ne znam niti jednog koji trenutačno očekuje svoju prvu zbirku kratkih priča. Osim Willyja Vlautina iz skupine Richmond Fontaine. Ugledni izdavač Faber & Faber objelodanit će početkom iduće godine Vlautinov književni prvijenac nazvan «The Motel Life». U međuvremenu, dok u književnim krugovima na sva usta hvale njegovu narativnu vještinu, Richmond Fontaine su posložili «The Fitzgerald» , svoj šesti album. On ima tešku ulogu izaći pred javnost nakon što je «Post To Wire» prošle godine svojom sirovošću i poštenjem oborio rock and roll svijet na koljena. Moj je dojam da «The Fitzgerald», tihi bijeg od tvrdog, prljavog gitarizma kakav su nam do sada nudili RF, izdržava teret usporedbi. Riječ je o pjesmama nastalima u hotelu Fitzgerald Casino u Renou u Nevadi i, očekivano, odlikuju se izuzetnim fabularnim intenzitetom, centripetalnom silom kadrom usisati slušatelja u neveseli svijet onih koji su dotakli životno dno, na ovaj ili onaj, zakonit ili nezakonit način (što je osjetio i sam Vlautin, čija je biografija ispisana na oštroj granici društvene prihvatljivosti). «Dissapeared», «Laramie, Wyoming», «The Warehouse Life» i, osobito, «Black Road» uvjerljivo izazivaju ugođaj jezovitog iščekivanja, neizvjesnosti i prijetnje. Kada takve skladbe izvodi šačica neuglednih, vremešnih momaka u flanelskim košuljama, s vidljvim životnim ožiljcima na licima, onda one dobivaju pravu dimenziju. Richmond Fontaine su skromni, «ljevičarski» band s pjesmama većim od života. Zbog takvih volim rock and roll.